Nezaposleni Hercegovci: U Dalmaciju bi došli za 6000 kuna na ruke, to bi bilo pristojno

posao, Hrvatska zemlja
Dok pregledavamo oglasnu ploču, iz jednog od ureda izlazi starija službenica. Pita nas kojim poslom smo tu, a kada smo objasnili da smo iz "Slobodne Dalmacije" i da smo tu radi priče o uvozu deficitarne radne snage u Hrvatsku, stiže njezin komentar:

- Može se snaći tko hoće!

Kako i gdje, nije htjela govoriti jer, kaže, nema dozvole šefa, a on je poslom odsutan iz Rame.

Inače, na ploči pristojno popunjenoj oglasima, gotovo svaki drugi je iz Hrvatske. Jedna zagrebačka tvrtka traži točno 30 elektroinstalatera, građevinaru s Brača treba neimenovani broj zidara, tesara, armirača...

- Dolje kod vas je sezona radova, pa zato hoće građevinare svih fela. Brzo će i hotelijeri tražiti. Lani su nam ovdje dolazili iz Cavtata, Istre... Ali problem je što je odavde, tko god je mogao, već otišao. Njemačka, Irska, Hrvatska... Sve ode - otvorila nam se spomenuta službenica, ali se u jednom trenutku sjetila da nema dopuštenja nadređenih.

Prošlo je i dobrih 20 minuta dok u mračne prostorije biroa nije stigao prvi klijent u potrazi za poslom. Predstavila se kao Marija, ali prezime ne bi rekla ni po koju cijenu. Kao i brojni njezini zemljaci, već je skupila iskustva na jadranskoj obali, ali sada je u drugom stanju.

Nitko neće, moram sam...

- Radila sam u Dubrovniku, u jednom restoranu u Starom gradu. Da se ne isplati, ne bi išla ni ja ni ostali. Ali meni je iduća sezona upitna zbog očitog razloga - kaže i prstom pokazuje na trudnički trbuh.

U potrazi za sugovornicima banuli smo u susjedni kafić, koji je nezaposlenim Ramljacima uobičajena štacija nakon ovjere radne knjižice. Po motu se Stjepanu Malekinušiću, dok sjedi za barskim stolom u jednom kantunu, odmah može skužiti da je gazda lokala. Još kada je dvojicu mladića, dok su ispijali prvu jutarnju kavu, počeo moliti da mu koga nađu za drugu smjenu, sve nam je bilo jasno.

- Evo, ja nudim plaću od nekih tisuću maraka, tri pol tisuće kuna, i nikako naći nekoga pristojnog. Zato sam prisiljen sam raditi, ali me zdravlje ne služi baš najbolje u posljednje vrijeme - žali se Stjepan.

U poslu mu pomaže mlađahna Valentina. Diplomirala je ekonomiju, ali posla nema u struci. Kada je pitamo bi li pokušala u Hrvatskoj ili negdje u Europi, ona odgovara:

- Ja bih nekako voljela ostati ovdje i raditi ono za što sam se školovala. Ovi sezonski poslovi na obali nekako su najviše za studente, a u Njemačku najviše idu obitelji.

Gazda Stjepan pohvalio nam se kako i sam ima dosta iskustva na Jadranu.

- Radili smo i supruga i ja u jednom restoranu u Zadru. Oboje imali po pet tisuća kuna, ali je došao čovjek iz Njemačke koji govori strane jezike i ja ostao bez novčanika. Prebacilo me za šank, a tamo se ne isplati. Meni je brat još dolje u Dubrovniku. Radi za 4500 kuna, ali to je Dubrovnik. Kad hoće izaći, samo mu za parking treba 100-200 kuna. Ovdje se za te pare čovjek može, ako ništa drugo, dobro napiti - računa Stjepan.

Dok govori, pažljivo ga sluša ekipa za stolom. Jedan od njih je Ivan Bilić, gastarbajter s 38 godina staža na bauštelama u Salzburgu i oko njega. Naručio je svima za doručak punu platu miješanog mesa i lagano mezi.

Zapad je posao i spavanje

- Jeste vi pročitali ono što je na internetu napisao onaj momčić Marko iz Tomislavgrada? Zapad ti je posao i spavanje. U šest ideš, u šest se vraćaš. A i više se ne može uštedjeti kao u moje vrijeme. Osim toga, ovdje je ljudstvo - veli Ivan i tapše jako po ramenu prvoga do sebe iz ekipe.

U razgovoru smo došli i na temu koliko bi bila ta neka pristojna plaća pa da mladost iz Rame, umjesto Njemačke, barem izabire Hrvatsku.

- A čuj, meni je tisuću maraka malo, jer ja živim kao mladić, ali nekome i 500 može biti dovoljno. Ali da sam mlađi i da mi je pamet ova, ne bih ja nikada otišao odavde. Nikada!

- Lako je tebi sada pričati - podbada ga prika u crnom.

Umjesto imenom i prezimenom, predstavlja se kao "bivši lokalni, a danas državni djelatnik".

- Kada pitate što bi to bilo pristojno u Hrvatskoj, to je za mene nekih 6000 kuna na ruke. Od toga bi se moglo pristojno živjeti - kaže crni, a ovi oko njega, dok su pretvorili u marke i eure, ubrzo počeše odobravati.

Prozor se, inače, ubraja među općine u BiH s najvišim proračunom po glavi stanovnika. To zahvaljuje brojnim akumulacijama i hidroelektranama na svom području. Isti je slučaj i sa susjednom, većinski bošnjačkom, općinom Jablanica. Na popisu lokalnog Zavoda je, unatoč tome, 2148 osoba.

- Stanje ti je kod nas da nezaposlenih ima, ali radne snage nema - kaže Kemam Muratović, direktor biroa.

I sam je iznenađen podatkom da Hrvatska već u ovom trenutku treba 10 do 12 tisuća radnika za iduću sezonu i da će za njima krenuti u potragu izvan svojih granica. Tu se BiH nameće kao prva opcija, ali ako se stvari ubrzo ne promijene, izgleda da će ih teško naći u Jablanici.

Ne znaju beknuti

- Mi u evidenciji u ovom trenutku imamo nekih 340 kuhara, konobara, turističkih tehničara i animatora koji su mahom izišli iz ovdašnje srednje škole. Međutim, kako će se konačno oko Nove godine otvoriti naš dugo obnavljani motel, nedavno smo ušli u projekt Europske komisije za prekvalifikaciju kadrova u turizmu. Svojski smo se potrudili, animirali na sve strane, privukli 200-300 kandidata i na koncu dobili tek pola potrebnoga kadra, nekih sedam konobara i kuhara, iako je posao de facto zagarantiran. Isto je tako kada konobare uoči sezone traže naši restorani uz magistralu naširoko poznati po pečenoj janjetini i koji privlače sve više gostiju iz arapskih zemalja i Kine - kazuje Muratović.

On kaže da bi za uzroke takvog stanja na tržištu rada trebalo provesti jednu pravu sociološku analizu. Po njegovu mišljenju, dobar dio problema proizlazi iz obrazovnog sustava, pa završeni srednjoškolci ni nakon 10 i više godina učenja ne znaju beknuti ni jedan strani jezik. Osim toga, živi se dosta i od dotacija dijaspore, a svi bi htjeli u tvrtke poput one koja upravlja hidroelektranama, gdje su plaće više nego dobre.

Što se rada u Hrvatskoj tiče, za Jablaničane problem je i administrativne naravi.

- Nedavno smo oglasili ponudu jednog poslodavca iz Osijeka koji se bavi preradom i pakiranjem ribe. Tražio je 50 ljudi za taj, plus još 20 na drugim poslovima. Nitko se nije javio jer je uvjet bio hrvatsko državljanstvo - objašnjava Muratović, spominjući i pitanje malih kvota za bosanskohercegovačke radnike u RH.

Kada podvuče crtu, hrvatski su poslodavci ove godine u Jablanici našli nekih 10, možda najviše 15 radnika. Radilo se o hotelima u Cavtatu, građevini po otocima, te jedan slučaj zapošljavanja u brodogradnji.

- Možda jest put to što je predložio vaš ministar turizma Cappelli da naši đaci još u srednjoj školi odrade praksu kod vas na Jadranu. Samo treba požuriti da svi ne odu - poručuje šef jablaničkog Zavoda za zapošljavanje.

Slovenci bi džaba

I za Slovence je BiH odavno rudnik radne snage. Zato se nismo iznenadili oglasom na ploči biroa u Jablanici, u kojemu jedna slovenska građevinska tvrtka traži 10 zidara. Puno veće iznenađenje bili su ponuđeni uvjeti s bruto plaćom od 804 eura. Smještaj je doduše osiguran.

- To vam dođe, kada se plate doprinosi i porezi, ispod 500 eura. Teško će oni naći bilo koga jer se i ovdje za taj posao može zaraditi isto, ako ne i više - veli Dževad Marijić, umirovljeni građevinar koji je u četvrtak na Zavod svratio zbog kćeri.

slobodna dalmacija