Bože Vukušić: Udbin plaćeni ubojica Arkan

Jedan od Arkanovih specijalnih zadataka bio je pustošiti po Hrvatskoj. U dogovoru s tadašnjim srpskim ministrom policije Radmilom Bogdanovićem preuzeo je vodstvo Delija.

Izgredi koji su Delije izazvale na maksimirskome stadionu 13. svibnja 1990. bio je uvertira u rat. Ražnatović ne će imati zadatak samo rasplamsati šovinističke strasti i senzibilizirati nebeski narod za skorašnju agresiju nego ga i naoružati. Uhićen je u noći od 27. na 28. studenoga 1990. u Dvoru na Uni pod sumnjom da je pripremao pobunu Srba u Hrvatskoj

Željko Ražnatović (ne Ražnjatović, kako se počesto krivo govori i piše) neprijeporno je najčuveniji, najozloglašeniji jugokriminalac kojega se povezuje s likvidacijom Stjepana Đurekovića. Štoviše, insideri navode da je upravo on bio vođa ekipe profesionalnih ubojica. Rođen je 17. travnja 1952. u Brežicama u Sloveniji, gdje je njegov otac Veljko (iz plemena Ceklina u Riječkoj nahiji), major vazduhoplovstva, zapovijedao armijskim aerodromom. Dvije godine kasnije dobio je prekomandu u Zagreb, gdje će službovati šest godina, a njegov sin završiti prva dva razreda osnovne škole. Obitelj se potom preselila u Beograd, u funkcionersko-oficirski soliter u Ulici 27. marta, naselje Palilula. Ondje su svjetlokosom, bljedunjavom dečkiću Željku, kaže legenda, stariji klinci i nadjenuli pogrdni nadimak Hibrid jer je imao nesrazmjeno veliku glavu u odnosu na tijelo. U to doba samorazvikane napredne socijalističke poljoprivrede, naime, stalno su se reklamirali hibridi, tj. biljke dobivene križanjem jedinki različitih vrsti, čiji je urod daleko obilniji, a plodovi veći...

ARKAN - CRNA MASKA I CICO

Ako je ta priča istinita, onda i ne začuđuje što je tada već gimnazijalac Željko sam odabrao i društvu nametnuo svoj novi, neizmjerno moćniji nadimak - Arkan. Uzeo ga je, navodno, po njemačkome stripovskom junaku Arkan - Crna maska (Arkan - die schwarze Maske), odvažnome, spretnom, pustolovnom pljačkašu dijamanata... Kako god bilo, Hibrid alias Arkan na Paliluli se počeo družiti s maloljetnim delinkventima, da bi s vremenom proširio vidike i osnovao vlastiti, tročlani beogradsko-zagrebački gang. Osim njega, sačinjavali su ga još Vladimir Starčević zvani Kinez, koji danas slovi za dobroga kipara i ujedno se bavi apartmansko-ugostiteljskim biznisom u Kamporu na Rabu (konoba Kod Kineza), te Mario Rolović, nećak ubijenog jugoambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića.

Njih su trojica u noći između 22. i 23. siječnja 1969. opljačkali poslovnicu Generalturista na zagrebačkom Zrinjevcu. Petnaestak dana kasnije Arkan i Rolović uhićeni su u Skopju prilikom nove pljačke - poslovnice Putnika. Mladi Ražnatović priznao je razbojstva: osuđen je na tri godine zatvora. Odležat će ih u maloljetničkom zatvoru u Valjevu. Izašavši iz zatvora, upisao je Pomorsku školu u Kotoru. No ubrzo ju napušta i bježi u Italiju. U inozemstvu će podjednako brzo početi raditi za Udbu pod pseudonimom Cico (pod istim kodnim imenom, što ponekad dovodi do zabune, djelovao je i profesionalni ubojica bosansko-hercegovačke Udbe Mihalj Paulus). Prema nekim svjedočenjima, unovačen je potkraj 1972. i to posredstvom svoga oca koji se, da zaštiti razigranoga sina, obratio ondašnjem sekretaru Izvršnog biroa CK SKJ Stani Dolancu.

Bili su u dobru još od 50-ih, od slovenskih dana Veljka Ražnatovića. No Ivan Ćurak, bivši šef bosansko-hercegovačke Udbe, tvrdi da je Arkana zavrbovao operativac Centra SDB-a Titograd Nino Vučurović (budući šef II. uprave SDB-a RSUP-a SR Crne Gore). Kako je potonji bio u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom, potentnu akviziciju predao je na vezu saveznoj Službi. Ražnatović junior radio je za SDB te istodobno pljačkao i provaljivao diljem Europe. Združit će se s Ljubom Zemuncem, Ašaninom, Giškom, Belim... Švedska za njim raspisuje tjeralicu. Služio se nizom lažnih imena: Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Roberto Betega, Paul Betega, Marsel de Cook, Stefan Kartini, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović, Milko Srvić, Mario Valentini, Bob Elis, Daian Pebo...

Uhićen je 28. prosinca 1974. u Bruxellesu pri pokušaju pljačke banke. Dobio je 15 godina, ali je iz zatvora uspio pobjeći nakon četiri i pol. Operira iznova po Švedskoj, koja za njim raspisuje novu tjeralicu. Ponovno je uhićen 24. listopada 1979. u Amsterdamu pri oružanoj pljački. Osuđen je na sedam godina, ali je 8. svibnja 1981. ponovno pobjegao iz zatvora. Nepunih mjesec dana kasnije, 5. srpnja u Frankfurtu, pao je opet tijekom pljačke. Ranjen, iz bolnice bježi već 9. srpnja. Na osnovu više tjeralica uhićen je u rutinskoj policijskoj kontroli 15. veljače 1983. u Baselu, ali je iz zatvora pobjegao već 27. travnja, dakle, tri mjeseca prije ubojstva Stjepana Đurekovića.

ARKAN - DELIJA

Nakon likvidacije, vraća se u Beograd, u mir i sigurnost. Ekipa je kompletna! No Arkanu - impulzivnome, bahatom i razmetljivom - vrag ne da mira. U studenome će se razotkriti i šokirati javnost: nakon što je ranio dva milicionera na beogradskoj ulici, pred istražnim se sucem legitimirao kao djelatnik saveznog SDB-a. Pritom je hladno ustvrdio da nije znao da su u pitanju službene osobe, pomislio je da su atentatori. Nakon dva dana pušten je iz pritvora. Kako i ne bi, kada je bio na ti s Čolakom, Spasićem, Mustačem, generalom Jovom Popovićem, kućnim prijateljem svoga oca...
Nakratko odlazi u Švedsku kako bi u siječnju 1984. opljačkao robnu kuću u Göteborgu. U Beogradu, međutim, izaziva novi incident: 26. veljače 1986. pretukao je stanovitog Predraga Đajića. Ovoga put osuđen je na osam mjeseci zatvora. Kaznu je izdržao u kazneno-popravnom domu Padinska Skela, ispostavi beogradskoga Okružnog zatvora za osuđenike do godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora primirio se, kreditom Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove izgradio kuću na Dedinju, držao piceriju Ari...

No to je bilo tek zatišje pred buru. Arkanu je u suton Jugoslavije povjeren novi specijalni zadatak: više ne će pustošiti po bijelome svijetu, preorijentirat će se na - Hrvatsku.
Arkan je u dogovoru s tadašnjim srpskim ministrom policije Radmilom Bogdanovićem preuzeo vodstvo Delija, navijača Crvene zvezde. Stadionima diljem bivše države skandirala se, orila parola: Delije, delije, u nama je spas, Slobodan Milošević navija za nas. Izgred koji su Delije izazvale na maksimirskome stadionu 13. svibnja 1990. (upravo na jugoslavenski Dan bezbednosti), bio je uvertira u rat.

SPECIJALNI RAT

Ražnatović, međutim, ne će imati zadatak samo rasplamsati šovinističke strasti i senzibilizirati nebeski narod za skorašnju agresiju nego ga i naoružati. Uhićen je u noći od 27. na 28. studenoga 1990. u Dvoru na Uni zajedno sa Zoranom Stevanovićem, Dušanom Bandićem, Ljubanom Dragosavljevićem, Milošom Kneževićem i Dušanom Carićem pod sumnjom da je pripremao pobunu Srba u Hrvatskoj.
U sklopu istrage protiv Arkana važnu su ulogu - ali i kontroverznu, kako će se ustanoviti, imali bivši hrvatski udbaši koji su preokrenuvši kaput tvorili temelj preustrojene Službe državne sigurnost MUP-a RH, a koja će ubrzo biti preimenovana u Službu za zaštitu ustavnog poretka. I dalje održavajući kontakt sa starim linkovima po Europi, u priču su upetljali samoprozvanoga vođu švedske jugo-mafije Ratka Đokića zvanog Kobra. Taj također srbogorac (iz Podgorice), osim što se bavio redovitim kriminalnim djelatnostima, prema potrebi je za crnogorsku i saveznu Udbu provodio specijalne akcije.

Tako u izvješću SZUP-a od 24. prosinca 1990., u predmetu Ražnjatović Željko - rezime saznanja o kontaktima sa Đokić Ratkom i vezama na području Zagreba piše sljedeće: 'Preko izvora Službe, tokom kolovoza mjeseca ove godine, došlo se do saznanja da su Željko Ražnjatović (hrvatske službe konzekventno će neko vrijeme krivo pisati Arkanovo prezime - op. a.) i Ratko Đokić u izuzetno dobrim odnosima, te da je Ražnjatović poznat kao 'ubojica po narudžbi'. Izvor je također naveo da Ražnjatović češće dolazi u Zagreb gdje odsjeda 2-3 dana u hotelu 'Intercontinental'. Drugi odjel Centra SDS Zagreb tokom svibnja obaviješten je depešom da je osoba pod nadimkom 'Arkan' došla u Zagreb radi izvršenja atentata na predsjednika Tuđmana, a angažiran je od strane terorističke organizacije 'Ravna gora' i navodno je sudjelovao u ubojstvu Đureković Stjepana'.

Ražnatović je, dakako, tijekom istrage zanijekao bilo kakvu povezanost s naoružavanjem Srba u Hrvatskoj, a tvrdnje o atentatu nazvao je besmislicom. Pravio se Toša, kako to kažu preko Drine, i što se tiče ubojstva u Wolfratshausenu: 'Na pitanje njegove povezanosti s ubojstvom Stjepana Đurekovića, Arkan je izjavio da on to nije učinio, niti ima s tim bilo kakve veze. Tijekom boravka u inozemstvu, isključivo se bavio klasičnim kriminalom, nije upoznao ni jednog emigranta i politika ga nikada nije zanimala, pa ni sada nije član niti jedne stranke u Srbiji. Među kriminalcima u Beogradu, Titogradu i šire kruži priča u kojoj ga se povezuje s navedenim ubojstvom, ali on je te 1983. bio u Beogradu, odakle nije izbivao, s obzirom da mu se supruga nalazila u drugom stanju (te godine rodila je blizance).

Te priče je lansirao izvjesni Malešević Dragan zv. 'Tapi', klasični kriminalac - falsifikator, s prebivalištem u Beogradu (posjeduje i kuću u Rovinju), inače je slikar - umjetnik (...)'. Ražnatović je, međutim, naznačio da bi ipak mogao štošta znati o recentnim konspirativnim akcijama Službe, posebice Božidara Spasića: 'U daljnjem raščišćavanju sa Ražnjatović Željkom zvanim 'Arkan', došli smo do podataka da je bio u prijateljskim kontaktima sa radnikom SSUP-a Spasić Božom. Spasića je obavijestio o svom poznanstvu sa Bandić Dušanom, o prikupljanju materijalne pomoći, o Bandićevoj tvrdnji da postoji Velebitski korpus sa 30 000 četnika itd. (...). Spasić navodno dolazi kod njega u lokal, gdje ga je Ražnjatović čašćavao, posuđivao mu izvjesne sume novca, posuđivao zlatni sat 'Rolex' i izmjenjivali su razno oružje. Navodno mu se Spasić hvalio da je u dobrim odnosima sa Kertes Mihaljom (premda Mađar, odani Miloševićev pristaša: kao direktor savezne carine logističko-financijski je podupirao tajne operacije režima, pa tako i naoružavanje hrvatskih Srba, za što će 1991. biti nagrađen mjestom šefa savezne Udbe - op. a.) s kojim je odlazio na ručkove'.

Riječ je - uvjeren je autor ovog feljtona - o tipičnoj (uvijenoj) prijetnji koju pali agenti odašilju poslodavcima: vadite me vani ili bih mogao propjevati! Iskusni suradnik Arkan itekako je znao da se tekstura nekoć cjelovite Udbe još nije rastkala. I čini se da je njegova poruka pala na plodno tlo: osuđen je na 12 mjeseci zatvora tek zbog ilegalnog posjedovanja oružja (automatske puške i pištolja). Budući da je bio optužen za beznačajne stvari - kako je to u HTV-ovu serijalu Jugoslavenske tajne službe definirao Josip Manolić - konzumirao je zakonsko pravo da se do pravomoćnosti presude brani sa slobode. Ražnatović je 14. lipnja 1991. pušten iz pritvora, iskoristivši taj momenat da zbriše s našeg prostora (opet citiramo Manolića).

Nekoliko dana prije oslobađanja u kasnim ga je noćnim satima u pritvoru posjetio bivši oznaš/udbaš i ondašnji ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac. Da se radilo o aranžmanu, potvrdit će i Spasić: 'Arkanovo hapšenje u Zagrebu bilo je neprijatno pre svega zbog toga što su ustaše držale u zatvoru jednog pravog srpskog patriotu i sve procene su govorile da mu je život ugrožen. Srećom, svi konci naše zajedničke Službe nisu bili pokidani, pa smo uspeli nekako Arkana da izvučemo iz zatvora'.(Božidar Spasić: Dosije Spasić - Lasica koja govori; Knjiga-komerc, BG, 2000.)

ARKAN, PERKOVIĆ I MUSTAČ

Zanimljivo je, također, to što je Josip Perković, u to vrijeme pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH odgovoran za SZUP, sva izvješća o Arkanovu uhićenju i ispitivanju prosljeđivao Zdravku Mustaču dok se još uvijek nalazio na dužnosti šefa savezne Udbe u Beogradu. Konce zajedničke Službe apostrofira i Lopušina: 'Toj razmeni doprineo je najviše Zoran Savičević, bivši načelnik Uprave za emigraciju savezne tajne službe, koji je ilegalno čak pet puta bio u Zagrebu da ubedi svog bivšeg šefa Zdravka Mustača, savetnika za bezbednost dr. Franje Tuđmana, da pusti Željka Ražnatovića'. (Marko Lopušina: Ubice u ime države, Prometej, Novi Sad, 2012.)

U međuvremenu, naime, Mustač je napustio Beograd i stavio se na raspolaganje dr. Franji Tuđmanu. Dana1. ožujka 1991. počeo je raditi kao savjetnik u Uredu Predsjednika RH, da bi ga nakon tri mjeseca Manolić postavio za svoga zamjenika u tek osnovanome (27. svibnja) Uredu za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), koordinacijskome tijelu nadređenome svim hrvatskim tajnim službama, pa tako i spominjanom SZUP-u. Mustač je istodobno, po dužnosti, imenovan tajnikom Kriznoga stožera RH. A važan adut u igri oslobađanja upravo je bio Ratko Đokić. Izmišljena, dirigirana štorija o atentatu na Tuđmana - Arkan bar u nečemu nije lagao istražiteljima! - imala je funkciju zastrašivanja hrvatskoga predsjednika kako bi mu se Mustač i Perković uspjeli nametnuti kao spasitelji. Spasitelji čije prijedloge ne će moći odbi(ja)ti.


Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

Tagovi: UDBA ubojica arkan
06.10.2013 u 08:50