Zločin bez kazne: Kako su započeli progon i ubijanje travničkih Hrvata?

Travnik, ratni zločini
...barem kada je riječ o pravosudnom sustavu ove zemlje koje nikada nije provelo sustavnu istragu kako bi se otkrili počinitelji i nalogodavci brojnih zločina nad civilima i vojnim zarobljenicima, piše Hrvatski Medijski Servis.

Velik dio tih zločina počinjen je i kroz pojedinačne napade prije izbijanja otvorenog rata Hrvata i Bošnjaka, a ponašanje Armije RBiH početkom 1993. godine upravo je na prostoru središnje Bosne nagovijestilo sve ono što će se događati u idućim mjesecima te otkrilo uzorak koji se ponavljao u velikoj broju nacionalno mješovitih općina. Jedna od njih je i Travnik koji je na neki način postao simbol stradanja Hrvata na ovom prostoru, koji se i 24 godine nakon rata pitaju zbog čega domaće pravosuđe konačno na procesuira odgovorne za brojna zlodjela.

Prvi incidenti

Tomislav Rajić, dugogodišnji vijećnik u OV Travnik te član HDZ-a 1990 Travnik za Hrvatski Medijski Servis je upozorio na nedopustivu šutnju istražnih organa u kontekstu zločina u Travniku, povodom 24. godišnjica prvog masovnog zločina Armije RBiH nad Hrvatima Travnika i to u selu Miletići. On je podsjetio kako je situacija na početku rata bila veoma složena te kako se do proljeća 1993. koliko toliko zajednički vodila borba protiv srpskih snaga. Naglasio je kako su se u Travniku kao i u ostatku Bosne i Hercegovine Hrvati prvi organizirali i suprotstavili dolasku tzv. JNA.

I dok su se Hrvati pripremali za obranu grada i općine od VRS-a, kaže Raić, neki drugi, odnosno tzv. Armija RBiH u čijim redovima je bio i veliki broj osoba iz arapskih i drugih islamskih zemalja-mudžahedina, se izgleda pripremala za sukob sa HVO-om i čini se da je to zaista dobro i uradila, a to će, kako ističe, pokazati kasnija događanja. Upravo je travanj mjesec vrijeme kada se konačno uvidjelo da je sukob između HVO-a, s jedne strane i Armije RBiH i njihovih novopridošlih pomagača s druge strane neizbježan.

Sve je počelo s incidentima te je nakon višemjesečne napete situacije, oružanih incidenata i ubojstava Hrvata koja su se do tada dogodila, bilo evidentno da prijeti potpuni sukob vojnih formacija hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda. Do tada tzv. Armija RBiH je već ubila zapovjednika Travničke brigade HVO pok. Ivicu Stojaka i to, mučki s leđa, u automobilu, a tom prilikom teško u glavu ranili tada pomoćnika mu za sigurnost Zvonku Gašu. Poslije toga, 17.3.1993. na raskrižju puta u Docu za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. Međutim, tek u travnju započinju događaji koji će zapravo dovesti od otvorenog sukoba i koji će označiti početak masovnog stradavanja Hrvata tog kraja.

Ubojstva i progoni

Tako je početkom travnja u stanu u gradu ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić. Uoči Uskrsa, 9. travnja u Travniku su skinute i zapaljene sve zastave hrvatskog naroda koje su u gradu bile izvješene povodom tog blagdana, a istog dana uvečer više od 40 uglednih Hrvata uhićivani su u svojim stanovima, kućama ili na ulici te su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi.

Rajić je podsjetio kako je 20. travnja u svom stanu, u središtu grada kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena umirovljenica Danica Gašo, supruga ranjenog Zvonke, te nakon toga nije trebalo dugo čekati da se dogodi i prvi masovni zločin koji će postrojbe tzv. Armije RBiH počiniti nad hrvatskim življem. Prvi takav zločin dogodio se 24. travnja u malom hrvatskom selu Miletići u neposrednoj blizini Mehurića. To je bilo selo od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije, tim više što je okruženo selima nastanjenim isključivo Bošnjcima. To je selo bilo cilj tzv. Armije RBiH te je u njemu na svirep način ubijeno pet mještana civila i to: Franjo, Stipo, Vlado i Tihomir Pavlović te Anto Petrović.

Uz to dvojica od njih petorice bili su pripadnici vjerske sekte Jehovini svjedoci i ni pod koju cijenu ne bi uzeli oružje u ruke. Svi ostali mještani, njih 30-tak muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad.

Danas, 24. godine od ovog zločina koji je nagovijestio stradanja travničkih Hrvata u idućim mjesecima, nitko nije odgovarao, a u selu ni danas nema niti jednog Hrvata. Rajić se stoga pita zašto za ovaj, ali i ostale druge zločine nad travničkim Hrvatima, nitko nije odgovarao te zašto ovi događaji nisu zanimljivi istražnim organima države./M.I./HMS/