Željko Komšić, i smrdi i miriše

Razlog je poznat: od apsolutnog zvjezdanog statusa i dosezanja vanatmosferskih visina političke popularnosti, Željko se strmopizdio na dno marijanske brazde! Ali to je njegova stvar. Iživljavanje nad njegovim političkim truplom ipak je stvar od interesa javnosti.

piše: Tvrtko Milović l artinfo.ba

Kako to da desetine političara, novinara, kolumnista i dežurnih čuvara „lika i djela" Željka Komšića preko noći postanu gori kritičari od najgorih kritičara s hrvatskih portala u BiH!? Desetine, ako ne i stotine pogrdnih tekstova na Komšićev račun preplavile su internet zamjerajući mu sve, a nerijetko i sve ono što mu zamjere njegovi prakritičari od 2006. pa nadalje.

Kako to da svi oni koji su ga do jučer hvalili, sada po njemu pljuju argumetnima koje su upadljivo prešućivali!? Odjednom su svi zabrinuti za Željkov upitan politički legitimitet, odjednom svi spoznaju njegovu političku nekompetenciju i ljudsku aroganciju, odjednom Željku više Zlatni ljiljan nije dovoljan da ne bude papak...

Slažu se sada svi: Komšićev kukavni pokušaj da pobjegne iz Zlatkove orbite završio je bolnim padom, ali zar se čovjek morao do ove mjere osramotiti da ukupni medijski establišment (prije svih bošnjački) vidi o kakvom se u stvari levatu radilo!?

U biti, jedini koji je dosljedno ostao na Komšićevoj strani je nepopravljivi politički ćoro Jerko Lijanović koji je Komšićevoj ostavci dao nesuvislu ljudsku notu, nazivajući je „posljedicom preopterećenosti i stresa!" Svi ostali, računajući i sve naše nesretne javnosti, do danas orgijaju nad Komšićevom političkom fijasku.

Odjednom se ukazuju nekakvi razočarani kolumnisti, poput onih na Buki i Depou, koji skrušeno priznaju da su glasali za njega, ali sada im je sve jasno.... A Željko je i 2010. kao i 2006. poptuno isti čovjek i političar, ništa se nije promijenio ni u diskursu ni djelu. Čime je onda zaslušio da mu se za četiri godine udupla glasačka podrška!? Poznaje li itko, od silnih pljuvača Željka Komšića, ijednu njegovu inicijativu, djelo ili izjavu u mandatu 2006.-2010. kojom se može opravdati 300.000 glasova!? Zar je Zlatni ljiljan jedini faktor koji Komšića čini političarem!?

Tek poslije Komšićeve provale s ostavkom, pa onda povlačenjam iste, svi glasači, uključujući i standardne SDP-ove čitatelje Sarajevo-x, osuli su po Komšiću kao da je ovo bila najgora politička politika ikad! Komšićevo povlačenje ostavke negativnije je doživljeno od svih kriminala i zločina počinjenih od političara u zadnjih dvadeset godina! Pa zar je taj Komšić toliki vrag? Osobno o Komšiću nisam imao neko posebno mišljenje do 2007. Onda je imao jedan arogantni nastup na ACIPS-ovoj političkoj akademiji. Na moje pitanje koja je logika da posljednji predizborni nastup za hrvatskog člana Predsejdništva za izbore 2006. održava u Cazinu gdje nema više od osam Hrvata, Komšić je počeo galamiti i vrijeđati, optužujući me između ostalog i da sam nekakav vjerski fanatik. Mene ateistu...

Od tada, pa do prije ostavke, Komšić je ostao isti, živčan i nesposoban. Nije se promijenio ni u manirima ni u političkoj ideologiji. Ostao je haustorski neotesanac koji u uredu zajedno drži slike druga Tita i Blaža Kraljevića. Blaža, kojeg Tito samo pukim slučajem nije ubio zajedno s bugojanskom skupinom...

To je Komšić kojeg je bezuvjetno podržavala sva sila onih koji se danas iživljavaju nad njim. Svi su „konačno shvatili" kakav je on, pa sada bez straha od negativnih komentara ispod teksta pljuju o čovjeku.

E sad je red, i pravi trenutak, da se o Komšiću kaže i nešto pozitivno:

Komšić je jedini čovjek od kako je demokracije u BiH, koji je dao ostavku iz političkih razloga!

Da, razlozi su možda osobne prirode, ali koji to nisu!? Razlozi možda i nisu toliko principijelni koliko je Komšić pokušao naglasiti, ali ipak njegova ostavka (u pokušaju) nije uvjetovana kriminalom, zločinom, ucjenom ili nekim demagoškim predizbornim trikom. Prateći Komšićevo djelovanje, sasvim je izvjesno da je Komšićeva ostavka plod isključivo onog što je on rekao - neusklađenosti politike njega kao člana Predsjedništva i SDP-a! Toliko je iskren uvijek bio da nema razloga da mu se ne vjeruje. Uostalom, iskrenost je Komšićev zaštitni znak. Njegova politika nikad nije imala posebnu dubinu, pa su „traženja dubljeg razloga" novih kritičara potpuno besmislena.

Još jedna stvar je bitna u ovoj ostavci, a što će ostati zapisano zlatnim slovima u povijesti bosanskohercegovačke demokracije: Vraćanje digniteta instituciji!

Komšić je svojom ostvakom, bez obzira na kasnije povlačenje, pokazao da je on prije svega član Predsjedništva BiH, a tek onda član SDP-a! Koji je to političar do Komšića stavio svoju instituciju ispred svoje stranke? Nijedan jedini.

Njegova ostavka nije samo šamar Zlatku Lagumdžiji, nego i svim stranačkim liderima koji misle da mogu beskrajno omlaćivati svojim pijunima. Postavljanje nekog na funkciju više nije garancija da će taj biti odgovoran stranci a ne instituciji. Komšić je pokazao da može postojati političar kojemu je njegova riječ, i njegova država, bitnija od stranačke centrale. I to je trajno naslijeđe Željka Komšića, političkog pokojnika.