Zašto BiH nije napravila referendum kada su to učinile Hrvatska i Slovenija?

Na današnji dan, prije 22 godine, Republika Hrvatska je, zajedno s Republikom Slovenijom, međunarodno priznata od dvanaest tadašnjih članica Europske unije, čime je otvoren put disoluciji bivše SFRJ.

 Ono što je danas, nakon 22 godine, zanimljivo jest pitanje zašto Bosna i Hercegovina nije napravila referendum kada su to učinile i Hrvatska, odnosno Slovenija, i zašto su tadašnje političke elite koje su bile u Predsjedništvu, Skupštini i Vladi Bosne i Hercegovine dopustile da predstavnici srpskog naroda utemelje Republiku Srpsku (9. siječnja 1992.), prije nego je u tadašnjoj SR BiH održan referendum (1. ožujka 1992.). Poznato je kako su u to vrijeme Republika Hrvatska i Republika Slovenija zatražile međunarodno priznanje, dok su Srbija i Crna Gora su zagovarale ostanak krnje Jugoslavije, koja je ustvari bila karta Velike Srbije.

Danas, nakon 22 godine, neshvatljivo nam je zašto je bošnjački politički vrh dopustio dr. Muhamedu Filipoviću da potpiše Historijski sporazum s Radovanom Karadžićem o ostanku Bosne i Hercegovine u krnjoj Jugoslaviji. Redoslijed političkih poteza i odluka ondašnjeg vrha BiH, u to je vrijeme bio velika povijesna pogreška, što se pokazalo potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, kada je Republika Srpska postala politički, teritorijalni i nacionalni subjekt srpskog naroda u BiH sa svojih 49% teritorija, a ostali dio Bosne i Hercegovine priznat je na temelju činjenice kako su Oružane snage BiH, tj. HVO i Armija BiH uspjele obraniti 50% teritorija BiH, koji je Washingtonskim sporazumom nazvan Federacijom BiH. Političke zablude tadašnjeg političkog vrha u BiH, kojim je predsjedavao predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, dovele su BiH u vrijeme priznanja Republike Hrvatske i Republike Slovenije pred političku i vojnu kapitulaciju, i upravo je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, na čelu s predsjednikom, mr. Matom Bobanom jasno poručila kako hrvatski narod ne želi ostati u krnjoj Jugoslaviji, kako je spreman braniti svoje povijesne prostore uz pomoć hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, što je bošnjački politički vrh dovelo u poziciju da donese odluku: ostati u krnjoj Jugoslaviji bez HZ-HB-a, ili na referendumu zatražiti međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine. Tada bošnjački politički vrh pristaje na referendum, koji se i održao 1. ožujka 1992. godine.

Nažalost, zbog političke neodlučnosti tadašnjeg političkog vrha BiH, Bosna i Hercegovina sprovodi referendum tek nakon utemeljenja Republike Srpske (9. siječnja 1992.), tj. 1. ožujka 1992., što će se pokazati kao ozbiljna povijesna pogreška, budući da je referendum za neovisnost BiH morao biti u vrijeme kada su to učinile Republika Hrvatska i Slovenija. Da je tada bilo političkog znanja i volje, Bosna i Hercegovina bi, u paketu s Republikom Hrvatskom i Slovenijom krenula putem neovisnosti, što bi u mnogočemu promijenilo tijek budućih događanja. Konkretno, da je tadašnji politički vrh, na čelu s Alijom Izetbegovićem, umjesto potpisivanja Historijskog sporazuma s Radovanom Karadžićem (2.8.1991.), pozvao narode i građane BiH na referendum, Bosna i Hercegovina bi danas imala drukčije unutarnje ustrojstvo i odražavala bi drukčiju multietničku sliku, tj. bila bi izgrađena na temelju popisa stanovništva iz 1991. godine.

Ono što nas, organizatore otpora i hrvatske dragovoljce Domovinskog rata u BiH, strašno žalosti jest izvrtanje povijesne istine o Domovinskom ratu, tj. prikazivanje naše želje i spremnosti da svojim životima branimo prostore u BiH protiv velikosrpske agresije udruženim zločinačkim pothvatom, dok u međuvremenu oni koji su htjeli ostati u sastavu krnje Jugoslavije povijesnim, političkim i medijskim neistinama pokušavaju prikazati kako je BiH vojno napadnuta od Srbije i Hrvatske, i dok se stvarni agresori na BiH, tj. Republika Srbija, potpomognuta bivšom JNA, pozivaju na zaštitu Republike Srpske, tj. na činjenicu kako je srpski narod 9. siječnja 1992. godine proglasio svoju političku i teritorijalnu autonomiju, što su im međunarodni zvaničnici u Daytonu i priznali.

Danas, 22 godine nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske ostaje otvoreno pitanje što bi se dogodilo da je Historijski sporazum Karadžić-Filipović polučio Bošnjacima i Srbima u BiH, i kakav bi status u takvoj zajednici imali Hrvati da nisu utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Nadamo se da će vrijeme koje je pred nama dati odgovore i na ova pitanja.

-U prilogu dostavljamo sadržaj Historijskog sporazuma Karadžić-Filipović:.


Srpsko-muslimanski «Historijski sporazum»: Muhamed Filipović - Radovan Karadžić ( 2. 8. 1991)*
Tekst srpsko-muslimanskog sporazuma
Suočeni sa razvojem događaja koji u sebi nose sve veću opasnost konfrontacije naša dva naroda, čiji se interesi historijski ne sukobljavaju i koji nikada nisu imali sukob takve vrste, svjesni svoje odgovornosti pred narodima koje zastupamo i svim narodima Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, odlučili smo da u cilju buduće suradnje i mira uspostavimo i potpišemo sljedeći politički Sporazum:

1. Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje istorijskih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2. Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njenog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3. Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno istorijsko opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajendice.
4. Saglasni smo da Bosna i Hercegovina treba da bude pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, sa pravnim ingerencijama na svakom dijelu svoje teritorije, pod uslovom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnov pravnog sistema zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5. Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive sa nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6. Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biće uređeni u zajedničkom ustavu, uz korišćenje evropskih standarda.
7. Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i historijski osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcionisanja saveznih odnosno zajedničkih organa: monetarnog sistema, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i spoljnih poslova.
8. Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslovenska zajednica ona koja obuhvata svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituišu takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

* IZVOR: Oslobođenje, 2.8.1991.; Sporazum je objavljen 1.8.1991. u Beogradu kao „usaglašeni tekst", dok je prema nekim izvorima «usuglašen» 14. 7. 1991 a po drugim 12. 8. 1991.

KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH
IZ DOMOVINSKOG RATA HZ-HB


Burza.ba, jedini potpuno besplatni oglasnik u BiH! Predaj oglas besplatno

15.01.2014 u 14:43