Zasluge i povlastice

...da taj isti narod mogu varati i njime manipulirati dokle ih volja. Jednom stečene povlastice čvrsto se drže rukama, brane se po svaku cijenu, ne birajući sredstva.
Te povlastice njihovi korisnici počinju smatrati ne samo običajnim nego urođenim, prirodnim pravom. Tako svaka generacija ima svoje "narodne heroje': a neki se prenose i s generacije na generaciju. U takvim okolnostima razumno i logično zaključivanje uopće nije na snazi, a pribjegava se iracionalnom razmišljanju i nametanju nekakvih općih zaključaka iza kojih zapravo ne stoji ništa konkretnoga. Nema tu nikakve dublje analize stanja koja bi pokazala stvarne činjenice i na osnovi čega je netko stekao nekakvu povlasticu. Govori se uvijek u množini, brani se svoja skupina istomišljenika, a time zapravo svaki pojedinac u toj skupini štiti svoje privatne interese, jer kao pojedinac on je beznačajan, a u skupini, klanu stvari funkcioniraju savršeno. Ako netko dirne u nekoga pojedinca iz te interesne skupine, diže se cijela skupina na noge, rafalnom paljbom, potpuno prizemno bez ikakvih argumenata pucaju iz svih raspoloživih oružja, želeći dotući neprijatelja, koji se drznuo neka veoma upitna, ali etablirana mišljenja dovesti u pitanje.

Još su se jedni izbori u BiH dogodili ili bolje reći odigrali. Kao i toliki drugi. Jasno, predizborne samohvale ni ovaj put nije nedostajalo. Ali narodu samohvala ne treba, od nje on nema nikakve koristi, štoviše zamagljuje mu pogled, zbunjuje ga i frustrira. Umjesto samohvale narodu trebaju vođe spremne na samoprijegor, na žrtvu, na rad za opće narodno dobro. Već je prošlo 20 godina od ovoga zadnjeg, Domovinskog rata. Ne treba nam nekakva velika i duboka analiza da bismo zaključili kako je to razdoblje dobrim dijelom izgubljeno vrijeme. Ne samo da mnoge zgrade još nisu obnovljene, nego se stječe dojam da je cjelokupno društvo u tom vremenu sustavno rastakano i uništavano. Mnoge stvari ovdje još funkcioniraju na lažnoj nacionalnoj homogenizaciji, koju povlaštena klasa žustro zaziva uglavnom u predizborno vrijeme.

Ako konstatiramo da je ovo poslijeratno vrijeme izgubljena prilika za oporavak svake vrste, onda nam je jasno zašto je sadašnjost ovakva, a onda možemo otprilike predvidjeti i budućnost, koja bi drukčija mogla postati samo nekakvim čudom, koje se ipak redovito ne događa. Kako možemo shvatiti činjenicu da je u ovoj malobrojnoj hrvatskoj etničkoj zajednici u BiH samo na mostarskom sveučilištu poslije rata diplomiralo više desetaka tisuća mladih ljudi i da se ništa u obnovi i preporodu ovoga društva nije dogodilo. Ma, od koga mi to možemo očekivati obnovu i društveni preporod? Od umišljenih zaslužnika i onih koji svim silama brane svoje povlastice, zasigurno ne! Osobno sam smatrao da je sveučilište ona jezgra iz koje bi se trebali razviti novi, zdravi, pošteni, nekorumpirani i radišni ljudi koji će preporoditi ovo društvo. Na žalost, to se još uvijek nije dogodilo.

Štoviše, ti mladi ljudi dovedeni su u gotovo bezizlaznu situaciju u kojoj se neminovno moraju priklanjati ustaljenu razmišljanju kako se u ovom društvu ništa ne može postići bez nekakve veze ili bez mita. Ovo ponajviše vrijedi za dobivanje radnoga mjesta, jer povlaštena klasa i interesne skupine, ma kako god se one zvale, drže sve u svojim rukama.

Ovo stanje već predugo traje. Narod je zdvojan, a povlašteni misle da će ovo trajati vječno, kao što je to i prethodna nedemokratska nomenklatura mislila, jer njima je dobro. Međutim, ne treba zaboraviti da je narod jači od svega i svakoga, pa će i ovom morati doći kraj. Nadamo se s novim snagama već poslije ovih izbora da će kola krenuti naprijed. Ne gubimo nade u ljudske sile, pogotovo se uzdamo u Božju pomoć.

dr. Božo Goluža | Crkva na kamenu