Senad Avdić: Ratko i mir : mržnja i ljubav iz zaleđa

03.06.2011

Jedan od posljednjih, možda čak i posljednji, susret Zlatka Lagumdžije, tadašnjeg premijera BiH, aktuelnog lidera svih federalnih kriminalnih liderčića, i predsjednika Vlade Republike Srbije Zorana Đinđića desio se u kasno ljeto 2002. godine.

U Beogradu, u Zoranovom kabinetu.

Piše:Senad Avdić-Slobodna Bosna

Otišao je Lagumdžija tražiti od Đinđića da Aliju Delimustafića, „nestašnog" predratnog ministra policije BiH, koji je nekoliko mjeseci tamničio po beogradskim kazamatima, Srbija ne izruči Njemačkoj, koja ga je sa nestrpljenjem čekala zbog serije odvratnih krivičnih djela (otmica, iznuda, nanošenje teških tjesesnih povreda...) nego Bosni i Hercegovini. Đinđić je taj problem brzopotezno riješio. Već narednog dana Delimustafić je u ubrzanom pravnom postupku vraćen u Sarajevo. U lošem, ali samoodrživom psihofizičkom stanju.

Na tom je sastanku, prijateljski intoniranom i dobrosusjedski dekoriranom, Lagumdžija Đinđiću dao adresu na kojoj se u tom trenutku nalazio haški optuženik RATKO MLADIĆ, dragocjen podatak kojeg su se domogle bosanske službe bezbjednosti: „Novi Beograd, Ulica Jurija Gagarina, broj taj i taj, sprat taj i taj". Svi su operativni podaci (broj pripadnika osiguranja, njihov borbeni raspored...) bili predočeni Đinđiću. Uz tople riječi zahvale, pokojni Đinđić je slegnuo ramenima i luzerski konstatovao: „Ja Mladića ne mogu uhapsiti a da to ne spreči predsednik Voja Koštunica".

To je bilo takvo vrijeme, pokojni Đinđić je plesao na trapezu nove srpske politike, spašavajući, pri tom, vlastiti život. Koliko i kako ga je spasio, manje-više svima je poznato... U grozomornoj kriminalnoj operaciji je strijeljan ispred sjedišta svoje Vlade.

Od tada pa do danas, odnosno do prošloga čertvrtka, vlasti Srbije su pohapsile značajnu količinu ratnih zločinaca - krajiški ratni šerif Stojan Župljanin pokupljen je negdje u Vojvodini, pa sa presjedanjem u Banjoj Luci nastavio bespovratni put do Scheveningena. Mladićev obavještajno-sigurnosni pobočnik Zdravko Tolimir (sudjelovao u pregovorima u Daytonu) također je uhapšen negdje u Srbiji, pa na neki misteriozan način transferiran do Banja Luke, odakle ga je Mile Dodik nepogrešivo odgovorno državnički strpao u avion i otpremio u Haag. I usput ožalošćenoj porodici dao pedesetak hiljada maraka.

Zapazio je lucidno Emir Imamović Pirke i poentirao oštroumno kako bi se odmah, ili istodobno, sa obraćanjem Borisa Tadića na konferenciji za štampu u Beogradu, u normalnoj državi morao pojaviti neki član Predsjedništva BiH u Sarajevu (Emir tipuje na Željka Komšića, a ne zna da taj paramahalaški uhljup u tom trenutku skija negdje u susjedstvu) i saopćiti da je Ratko Mladić uhapšen. Kazao je, doduše, toga dana član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nešto što nije loše zvučalo, ali je bilo nedovoljno, neprecizno. U svakoj barem malo uređenoj državi, koja ima minimum samopoštovanja i državničke kulture, hapšenje Ratka Mladića bi bilo prvorazredno unutarnje pitanje. Nije Mladić u Zrenjeninu uhapšen zbog zločina počinjenih u Vršcu, Pančevu niti Subotici - uhapšen je po optužnici iz

Haaga koja ga tereti za najstrašnije zločine koji su počinjeni u Bosni i Hercegovini. Tehničko-pravno gledajući, znamo li išta o tome kako je, kojim policijsko-represivnim postupkom prije pet godina na Kanarskim otocima uhapšen bjegunac od haškog suda, hrvatski general Ante Gotovina? Ne znamo, niti ima potrebe da znamo. Španjolske vlasti su samo obavile svoje međunarodne obaveze - sve što su pravosudne vlasti te države imale kazati bilo je da su postupale u skladu sa pozitivnom međunarodnopravnom regulativom. Uhapsile Gotovinu, pa sad vi gledajte u Haagu šta ćete s njim.

Srbija je uhapsila Ratka Mladića po istoj pravnoj matrici po kojoj je Španija lišila slobode Antu Gotovinu. I transferirala i jednog i drugog u Haag. I tu bi se trebala završiti, iscrpiti prava i obaveze Srbije.

Ali, to nije tako i to neće nikada biti tako dok god političkim i javno-medijskim prostorom marširaju samodovoljni autistički političari. Milorad Dodik je iste sekunde kada je uhapšen Ratko Mladić kazao da su vlasti Srbije djelovale „u skladu sa Dejtonskim sporazumom". Šta je rekao Zlatko Lagumdžija - ništa! Nije hudnik na vrijeme obaviješten, ta ga je vijest zatekla usred raspoređivanja upravljačkih struktura u javnim poduzećima: mnogo je važnije Lagumdžiji hoće li na čelu Eroneta biti ovaj ili onaj nego da ispravno postulira optužnicu protiv Mladića.

Znam ja još puno opipljivih stvari kojima me pokušava zastrašiti najnovija i najdemokratskija vlast pod čvrstim rukovodstvom najvećeg sina naših naroda i narodnosti - ta spletkaroška, neradnička internacionala koja se bavi efemerijama, kako raznorazne ratne pobjegulje, profiteri vide razvoj civilnog društva,

Ne može, ne bi smio biti oficijelni odnos prema pokoljima koje je naređivao i provodio Ratko Mladić u rukama samo jedne strane - srbijansko-srpske, Postoje izvori, dokazi, svjedočenja s kojima će se proslavljeni general morati suočiti u Haagu - o sistematskim pokoljima, krvoločnim strijeljanjima.

Strašno je što personal koji vodi vanjskopolitičku platformu BH televizije, koju je sudskim putem zaposjeo jedan od najnetalentiranijih novinara Mehmed Agović, ne raspoznaje o čemu se radi. Grozno je kada o Federalnoj televiziji odlučuje pojedinačni i udruženi zločinački projekat „mislioca u pričuvi", hercegovačkog prevaranta Slave Kukića. Ta skupina guzovanskih kurvinih sinova, podebljana marketinškim smicalicama, vjeruje da je Eurosong važniji od Haaga (konkretno zalutali polovni novinar Agović) a „Roland Garros" prešniji od mnogo važnijih pitanja.

Tužan sam i teško mi bude dok iz Haaga slušam učestalo kakofonično lupetanje raznoraznih srbijanskih novinara, a nijednog suvislog mišljenja čuo nisam. Imam mali problem; ne znam na koga biti ljut, kome skočiti za vrat i ubijediti ga da je kreten?

Kako i kome unutar navrat-nanos uspostavljene (federalne) vlasti udjenuti u mozak važnu ideju: Ratko Mladić je naš, isključivo naš, možda najveći unutarnji problem. Za Srbiju je on proceduralno- tehnički slučaj, ali za nas je suštinsko-sudbonosni fenomen...

Niko još ništa iz recentne vlasti ni pametno ni glupo nije rekao, saopćio, priopćio glede hapšenja Ratka Mladića. Baš ih briga. Postavio je Lgumdžija dovoljan broj besprizornih diletanata, po vertikali i po horizontali, da svaku kritičku pravnu misao uguši u krvi.

Pravni poredak, kojeg u ovoj zemlji nekada ima a češće nema, nalaže elementarnu pravnu logiku: kada neko (Srbija) uhapsi Ratka Mladića to je pitanje koje se veže uz tu državu; od tog trenutka gospodin Mladić bi trebao biti naš problem. Koji se, naravno, rješava u Haagu...

loading...