Razglednica-neuglednica iz Orašja

Sam gradić Orašje se dosta izmijenio nakon rata i to nabolje. Poprimio je konture gradića mada još dosta na tome treba poraditi. Svi koji su ovdje proveli zadnjih 15-ak godina slažu se u jednom a to je da se moglo napraviti puno više a onda bi svima bilo i ljepše i bolje.

Tu se prvenstveno misli na vrijeme dok je „zlatna skela“ donosila gotov novac kao niti jedna tvornica u regiji a pritom se je još hrvatska strana (općina Županja) bratski odrekla svog dijela prihoda.

Svi razumiju da je taj novac bio potreban za vidanje ratnih rana ali svi znaju i da je velik dio novca iz Orašja „isisan i ispario“.

Carinski terminal je zamijenio „zlatnu skelu“ i temeljni je prihod općine, ali taj novac neide više samo i u općinsku blagajnu.

Niti jedno poduzeće nije uspješno „privatizirano“ i uglavnom je imovina rasprodana ili prenamijenjena pri čemu su se pojedinci nenormalno obogatili.

Spomenimo samo poduzeća „Mehanika“,“Sava konfekcija“, “29.novembar“, “Polirond“, “Tortelinku“, “Ciglanu“, PD „Dusine“ koji su danas tržni centri, skladišta ili preoblikovane privatne firme koje su pokupile bespovratne poticaje i čekaju da na kraju priče sve stostruko skuplje prodaju.“Duhanska“ je nekako privatizirana ali diše na škrge i biti će atraktivan prostor za prodaju ako neuspije.

Orašje  je malo mjesto i na općini svatko svakog zna, pa sada vidimo „biznismene“ kojih do rata nije bilo nigdje i koji su na biciklu dolazili kod „Baće na ćevape“ te naslonjeni na zid kod pošte dobacivali četvrtkom (pijačni dan) za srednjoškolkama nakon teškog nadničarenja.

Danas ti „biznismeni“ voze mercedese od 50.000 eur, obukli su odijela koja im loše stoje (za njega treba imati prirodno držanje i bar nekakav stil), u nadnicu su u svojim velebnim poduzećima uzeli „roblje“ koje plaćaju jedva koliko potroše za kavu u dva dana ili koliko im popije mercedes za malo duži put do Zagreba naprimjer (gdje idu proluftati stan jer i to uz biznis ide i eventualno skoknuti do svog apartmana na moru). Osim toga oni su i „nekakvi političari“ od kojih neki za neko kratko vrijeme boravka na prvoj crti zaključili da su do kraja života samo oni zaslužni za nešto i da im domovina za to treba vratiti u tisućama i milionima eura i opet je pitanje dali će oni naplatiti tu svoju „krv i muku“.

Isto tako za rad neki od tog roblja znaju tražiti i malo „nature“ pa tko voli nek izvoli, za „napredovanje“ radi se sve.

Jedino što im je isto ostalo nakon rata (čast izuzecima) je čačkalica u zubima nakon dobrog obroka (a ne više od ćevapa), te nekultura, nepismenost i bahatost.

Tako neke od njih uopće nesmeta što Orašje od 1992. nema u centru pravog nogostupa nego gledate kada ćete iščašiti nogu na asfaltne zakrpe, nema „gradske pješačke zone“ nego onako „seosko-čaršijski“ izgled (sa jednosmjernom ulicom i uskim parkinzima), nema pravo šetalište jer je od nasipa napravljena nakaradna betonska utvrda koju presijeca kriminalno privatizirani kao ruglo grada napušteni hotel „Kej“ koji čeka prodaju u kojoj će neki dobiti svoj tal, deal na kraju priče.

U Orašju, preko nasipa a u blizu mosta, proteže se kao željezni dinosaurus iz Save zahrđao separator šljunka koji nije u funkciji 15 godina i koji nikom nesmeta.

U Orašju ćete i vidjeti i pravu džunglu-vrbak koji se proteže od restorana „Brod“ na Savi pa tamo prema prigradskom naselju Ugljara, koji zaklanja pogled od rijeke Save i koji je leglo komaraca i lisica koje vrijebaju zimi koji komad hrane.

Kada dođete na autobusni kolodvor u Orašju vidjet ćete zgradu za koju je na nekom tenderu „usfalilo para“ pa nedovršena čuči s rukom ispisanim natpisom „s nama u Evropu“ kao u nekoj istočnjačkoj zabiti gdje je reklama još skupa.

U centru Orašja je moguće autom otkinuti i točak naručito tamo gdje „gradski oci“ misle da se rjeđe prometuje. U Orašju ćete vidjeti i doista prelijepo novo naselje ali koje je toliko načičkano tako da za zelene površine i igrališta nije ostalo ništa a mnogi tvrde da su bile predviđene ali su „planski raskrčmarene“ kako bi tu upao još poneko.

A da ih pitate sve te biznismene koliko su poreza platili, dali su radnike prijavili (koji rade mjesečno za dva državna topla obroka) od kojih pola bijedne plaće potroše na put do posla, da ih pitate imali tu išta od Boga i pravde ili ljudskosti jer to što imaju i nije njihovo, onda ste ih smrtno uvrijedili i stekli ste smrtnog neprijatelja u bari u kojoj najdeblji žabac najglasnije krekeće i gdje vas može pojesti ogromnim ustima i svariti politički nepovratno nadutom trbušinom.

Orašje ima lijepu modernu novu bolnicu, stadion koji je otvorio Michel Platini, umjetni travnjak, bazene i teniska igrališta, dovršava se ispostava Mostarskog sveučilišta ali to su sve donacije uglavnom RH koja svesrdno pomaže te pojedinačne investicije privatnika iz inozemstva.

I onda ispostavi se da „gradski oci“ nisu napravili mnogo od vlastitih sredstava na urbanizaciji gradića, nogostupi, plinifikacija,trg, ostale su samo predizborne laži.

Seosko-čaršijska politika dovela je do toga da je općinsko vijeće predmet ismijavanja u kojem sjede „kritičari i stručnjaci“ bez stručne spreme i ozbiljnijeg radnog staža, koji u radio prijenosima sramote i sebe i one kojih slušaju.

Nezavisni kandidati, samostalni strijelci u razjedinjenim strankicama vode privatne ratove i raspravljaju o nebitnim stvarima dok gradić na obali Save čeka prave investicije, nogostupe, krčenje vrbaka, hitnu prenamjenu hotela „Kej“, urednost i čistoću i bar za prvu ruku ublažavanje izgleda šetališta „betonskog bunkera“ istinskog rugla našeg gradića.

I za kraj prozirna je priča tih „intelekta“ da je za sve kriv tamo neki Mostar a rjeđe Sarajevo ili tko zna tko jer su navikli prodavati maglu i mrziti sve drugačije što je njima provincijalcima u maloj sredini neobično.

Darko Dominiković/posavski-obzor.info