Priča o sarajevskoj multietničnosti i multikulturalnosti

Zbog toga je, kaže, prinuđen da bi preživio "svoje usluge ponuditi Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku".


Piše:Dragan Jerinić-Nezavisne novine

Isti dan iz Narodnog kazališta su ga demantirali tvrdeći da je Gojer uposlen kao dramaturg te da prima solidnu plaću, na što je on rekao da su danas u Sarajevu za Hrvate osigurana mjesta samo portira, eventualno vratara.

"Na svakoj poziciji na kojoj sam do sada bio u društvu, ova se država trudila da kao moju zamjenu nađe slabijeg čovjeka od mene, ali da on bude Hrvat. U tom slučaju Gojer ne može reći da su ga smijenili samo zato što je Hrvat. Dovedite Hrvata da ne može Gojer reći da su njega smijenili kao Hrvata, ali dovedite mnogo slabijeg kojim ćemo moći manipulirati. Takva je pozicija Hrvata. Za njih u Sarajevu nema mjesta", kaže građansko deklarirani intelektualac.

Zanimljivi su ovi posljednji istupi "bosanskog patriote" iz više razloga jer ogolijevaju političku priču o sarajevskoj multietničnosti i multikulturalnosti koje su navodno sačuvane posljednjih dvadeset godina uz sva iskušenja kroz koja su prolazile od onog prvog hica koji je Rasim Delalić Ćelo ispucao u srpske svatove 1992. godine pa, evo, sve do "izgladnjivanja" Gradimira Gojera.

Tim više što se radi o čovjeku koji je sav svoj javni angažan posljednjih dvadeset godina, i kroz kulturne institucije, ali i kroz političke stranke od SDP-a pa do Stranke za BiH, čiji je bio i potpredsjednik, koristio kako bi Sarajevo, a kroz njega i BiH, prikazao u nekom nerealnom, potpuno imaginarnom i virtuelnom multisvjetlu.

Sve njegove interpretacije društvenih i međunacinalnih procesa počinjale su i završavale onako kako je od njega očekivala većinsko bošnjačka politička i javna elita, te nijednom jedinom riječju nije dovodio u pitanje jasno iscrtanu matricu u kojoj se zna ko je ko u BiH... Tko je istinski patriota, a tko agresor, ko je žrtva, a tko fašista, ko su pošteni bosanski Srbi i Hrvati, a ko su nacionalistički odmetnici iz tih naroda koji godinama plaše građane pričama o raspadu, referendumu i tome slično.

Sve ove godine Gradimir Gojer nije imao dilemu o tome, pa čak ni kada je izrevoltiran medijskim interpretacijama izjave Ive Josipovića o opasnosti islamskog terorizma u BiH presavio tabak, kako i dolikuje jednom stvaratelju, građaninu, pa otpremio pismo na Pantovčak, u kojem je jasno podvukao da je potpuno neprihvatljivo "dovoditi bosanske muslimane u bilo kakav kontekst sa terorizmom i teroristima, a plašiti se muslimanskog susjedstva je akt neprihvatljiv na svaki način".

"Bh. građani, među kojima su najlogičnije muslimani najbrojnija populacija, su ti koji čine preplet zajedničkog života (ne suživota!), koji su onaj cement koji ovu državu Bosnu i Hercegovinu najsnažnije učvršćuje i afirmira. Nama Bosancima i Hercegovcima, Hrvatima, Bošnjacima, Srbima, Židovima, svima ostalima koji se ćute bosanski i hercegovački nepotrebna je dodatna misao o bilo čemu sa strane", napisao je tada Gojer.

Šest mjeseci kasnije Gojer se suočio sa najstrašnijom istinom u svom dosadašnjem životu, a to je da će on kao bh. patriota umrijeti od gladi ako svoje usluge ne ponudi do tada mrskim liderima nacionalnih stranaka Srba i Hrvata, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. On je, kaže, potpuno spreman da im iz vlastitog iskustva prenese kakav je u stvarnosti život u Sarajevu. Da je u realnom svijetu, kojeg je postao svjestan nakon prvog jačeg grča u stomaku, Sarajevo jednonacionalan bošnjački grad u kojem nema mjesta za Srbe i Hrvate osim za tipove poput Željka Komšića ili Svetozara Pudarića, koji služe kao multiukras vlasti Zlatka Lagumdžije.

Sva ta njegova osobna noćna mora poklopila se i sa dramom koju je ispred američke ambasade u Sarajevu režirao musliman, vehabija, terorista Mevlid Jašarević, rodom iz Sandžaka, koji je posljednjih godina više živio i molio u Gornjoj Maoči kod Brčkog nego u džematu muftije Muamera Zukorlića, razbijajući mecima iz kalašnjikova pasus po pasus njegovog iluzionističkog pisma koje je u travnju pisao Ivi Josipoviću.

Fenomen građanina Gradimira Gojera u stvari oslikava paradoks u kojem životari BiH, zamišljena kao multietničko društvo sa hiljadugodišnjim iskustvom zajedničkog suživota i tolerancije u kojem bi tri naroda trebala da žive politički skladno.

U realnosti to izgleda baš kao i sam život Gradimira Gojera, pun laži prema sebi i drugima, zasnovan na osobnim interesima i nezasitoj potrebi da bude Hrvat ili građanin onda kad to treba. Njegova iznenadna probuđena nacionalna pripadnost i zazivanje u pomoć Dragana Čovića, to bolno buđenje iz multikulturalnog sna koji je za sve ove godine dobro naplatio izazvala je smjena s funkcije direktora Narodnog pozorišta...

Ako je BiH nekada i imala šansu da bude primjer multietničke države, male Jugoslavije, kako su joj tepali komunisti punih četrdeset godina, o kojoj često govore i stranci koji dođu u nju, definitivno su je "sahranili" tipovi poput Hrvata Gradimira Gojera ili Srbina Mirka Pejanovića, koji su radi osobnog interesa i vlastite promocije živjeli sa lažnim identitetima kao bošnjački politički projekat unitarizacije.

Gojerovo nezadovoljstvo nije istinski vezano za problem neravnopravnosti Hrvata, već i za činjenicu da je njegovu ulogu preuzeo mlađahni Željko Komšić i da se sa njom puno strastvenije saživio. Kao politički Hrvat u Sarajevu je postao potpuno nepotreban čak i za kazalište.