Presuda Senadu Avdiću je idiotizam par excellance

04.03.2011

Što ti misliš? - upitala sam ga, dok smo doručkovali virtualni, nepostojeći burek, on na svojoj polovici zemlje za svojim računalom, a ja u oblačnoj Hercegovini i listali svatko svoj, virtualni tisak.

Mada su dodirne točke naših ličnosti rijetke kao kosa na tjemenu Duška Lokina, jedan je od onih do čijeg mi je mišljenja izrazito stalo. Osoba koja uspješno stane na pravilnu sredinu između hercegbosanskih lovorika i sarajevskog nekontroliranog bijesa, pogleda u mene tešku, tvrdoglavu, hipersenzibilnu, često nemoguću i samo sa smiješkom kaže - neka te. Godinama unatrag bio je dijelom najprljavijeg svijeta u nas, ne poštenog rudarskog, već onog novinarskog, i opet u svemu sačuvao dva prsta obraza i živu glavu.

Piše: Marina Mlinarević-Sopta, Poskok.info

„Presudu od devet hiljada"na račun Senada Avdića gledamo sa drugačijih političkih pozicija, oprečnih novinarskih stavova (jer on zna govna u dušu, a ja sam tek početnik), pa ipak, kad za trenutak ostavimo sve to postrani i kad se pogledamo kao ljudi, kad ogolimo ideologije i mašinerije koje nas okružuju, slika koju vidimo je zapravo potpuno identična i kafkijanska - nepravda potkupljenih institucija prema pojedincu.

Kad se pojedinac u sudskom procesu zove Senad Avdić, neće se pretjerano uznemiriti kolumnističke zvijezde i „neovisni" novinari regiona. Niti će se šiljiti pera, niti će se graktati strasno i lafo pravednički, kao onomad kad je Kusturica tužio jedan beogradski portal koji je u službi „humanizma pod svaku cijenu". S druge strane, da se tuži federalnog Bakira - tu hodajuću klevetu, profesionalni narikači i branitelji Bosne od Vardara do Triglava već bi noćas na koljenima i kukuruzu klečali uplakani u Strasbourgu.

No, Senad Avdić je već odavno na obali rijeke koja nije ni poželjna, ni primamljiva. Na obali koja se prkosno obračunava sa svim anomalijama ove kaosom trajno inficirane društveno-političke scene.

To je pozicija koja ne donosi profit, niti se braneći ju može zaslužiti ništa manje od novih nacionalističkih bedževa po reverima. Pa neka. Svaki od njih nosim ponosno. Ne sumnjam da će mi i još jedan divno stajati. Baš za vitrinu mog novog stana kojeg mi je kupio Čović. Senada poznajem još otada. Skupa smo birali stanove od čike Sokola. Na primoporedaji ključeva bili smo uzbuđeni kao klinci kad nađu rupu u zidu ženske svlačionice. Pisanje o katastrofalnoj poziciji u kojoj se nalazi hrvatski narod meni je valjda za nijansu bolje išlo, jer sam dobila i špajz i terasu, a Senče tek garsonjericu. Nije puno žug'o. A i ima dana u Boga da se popravi.

Kad bi prosječni Zlajo-borgovac pisao o našem poznanstvu vjerojatno bi scenarij bio sličan gorespomenutom. Vjerujem da bi kao čarobni sastojak u priču odnekud uvukli i Dodika. Pa naravno, jebo priču bez dženosajda. Nema matematike bez patetike. Već vidim Mileta na portafonu kako se zametnuo s fritezom za useljenje.

Presuda po kojoj Senad Avdić treba isplatiti po 3000 konvertibilnih maraka likovima zvanima Lagumdžija, Komšić i Hadžić idiotizam je par excellance i preslika buduće države za čovjeka-mazluma. Jer samo takav, mazlum, može danas, pet mjeseci od izbora, demagogiju Zlatka Lagumdžije uzimati kao meritornu, a njegova djela kao normalna.

Slamati jednu od posljednjih tvrđava slobodne pisane riječi u Bosni i Hercegovini, beznadnoj zemlji gdje je javni televizijski servis privatna prćija stranke koja ovih dana ne spava od zadobivenih duševnih boli, je presedan bez smisla i logike. Afera „Reket" o kojoj svi znaju sve, o kojoj je snimljeno sve, većina ponizno šuti, objavljuju tek rijetki, da bi na kraju bili osuđeni, je pravi pokazatelj tamnice društva u koju nas strmoglavno vodi proeuropski klaun s Bošnjačkog instituta.

Kad ljudi izgube ljudskost, novinari suosjećanje, sudstvo čast, Zlatko - torbar sa izranjavanom dušom je samo rezultat naopako nasađenih vrijednosti koje se kose sa zdravim razumom i bujaju neviđenom strašću u našem malom, licemjernom protektoratu. Gušenje medijske slobode i prava na iznošenje već potvrđenih i objavljenih informacija, još jednom su pokazala da državna tijela ulizivački i bespogovorno staju na stranu laži i podmetanja.

Na stranu koja gazi sve političke povelje kroz svoje institucionalne igrice ugrožavanja prava ostalih naroda, stranu koja prijeti da će od naših života stvoriti Libiju na kvadrat, stranu koja Senada Avdića sama tuži i sama osuđuje za istinu koja je toliko velika i toliko gorka, da je nijedna presuda niti kožna torba više ne mogu sakriti.

Pobjednički trojac ima uistinu „devet hiljada razloga" za popiti te pare. Jer iza sebe imaju stado od „trista hiljada" pičaka koji ni prstom nisu i neće pomaknuti na nepravdu koja im se tako strašno gadila u dosadašnjim „nacionalističkim sistemima".
A sve redom borci za prava čovjeka. Zagovarači pravednosti. Revolucionari. Neshvaćeni donkihoti socijaldemokracije.
A ustvari - lutke na koncu. Štrumfovi Zlatkovog Diznilenda. Koji se vežu za stablo kad ga treba srušiti, a kad se ruši čovjek, šute. Mazlumi za državu.

Ja, Martina Mlinarević-Sopta, kao čitatelj Slobodne Bosne sa Širokog Brijega, smatram izrečenu presudu sramnom uvredom za pravnu državu i šamarčinom na posljednjem obrazu slobodnog novinarstva. Zbog HDZ-a sam već jednom izgubila posao, nek me SDP slobodno reketari za pare. Njima to odlično ide, a ja sam ipak Hercegovka.

loading...