Pismo studenta iz Sarajeva: Zašto nisam ponosan na Bosnu i Hercegovinu!

Vežemo se za kuće, zgrade, za kafane, pa čak i za, samo nama, posebne stolove i stolice u tim kafanama. Imamo čak i čašu iz koje najradije pijemo. Kako onda da se ne vežemo za prostor, državu, u kojoj smo rođeni iu kojoj odrastamo?

Piše: SUTRA.BA

Voljeti taj prostor, odnosno svoju domovinu, ne znači biti majmun s toljagom, ali stavljati taj osjećaj ispred ostalih, ponositi se time što smo rođeni ovdje ili ondje evolucijski nas vraća unazad.

Ponosni smo na svoju djecu jer smo ih mi odgojili. Ponosni smo na svoje znanje jer smo ga stekli svojim trudom. Nitko me nije pitao gdje želim da se rodim. To što sam rođen u Sarajevu nije plod niti mog truda niti moje pameti. Pa kako onda da budem na to ponosan? Samo mogu reći da mi je drago što sam baš tu rođen i da možda sada to ne bih mijenjao. Uostalom, da postoji mogućnost biranja mjesta rođenja, u BiH, vjerojatnom, ne bi imali mlađih od 25 godina.

Vrlo je teško biti patriota u Bosni i Hercegovini, a da se ne prijeđe granica sa nacionalizmom. Voljeti domovinu je patriotizam, a misliti da si bolji od drugih jer si rođen baš tu je nacionalizam.

Taj negativni patriotizam, odnosno nacionalizam, je potpuno nadvladao stvarnost u našem društvu. Većina onih koji sebe nazivaju patriotama ljubav prema BiH izražavaju mržnjom prema drugim državama. Zviždanjem tuđoj himni, divljanjem na utakmicama, psovanjem majke "nebosancima" i razbijanjem boca "kad Džeko zabije" ne dokazujte ljubav prema domovini nego svoju zaostalost i, zaista, nalikujete majmune.

Ali pošto je ovakav patriotizam kod nas na cijeni, inteligentni to iskorištavaju da dođu do pozicija koje im odgovaraju.

Željko Komšić je vrhunski političar samo zato što, kad god je u prilici, ističe da voli Bosnu. Valentin Inzko je omiljen jer u javnosti ne skida navijački šal reprezentacije, a Ivo Andrić izdajnik jer je pisao ćirilicom. Ovakvo vrednovanje sigurno nam neće donijeti napredak.

Ja BiH volim, ustvari bolje bi bilo reći da za nju navijam, uglavnom zbog toga što je Sarajevo u njoj. A i taj grad volim, ne zbog ljudi koje svakodnevno srećem, nego zbog njegove zanimljive povijesti i zbog zanimljivih osoba koje se, svojim talentom i radom, izdvajaju iz prosječnosti.

Kad kažeš da nešto voliš to bi valjda značilo da se toga ne stidiš. Teško da to mogu reći za svoju domovinu. Svojih sugrađana se, uglavnom, stidim. Stidim se onih koji divljaju na utakmicama i onih koji noći provode u turbo folk klubovima. Stidim se onih koji u trenirkama i "air max" patikama šetaju Ferhadijom i Saračima. Stidim se onih koji voze tramvaje i onih koji se u njima voze. Stidim se onih koji se svađaju oko ćirilice i latinice, a potpisuju se palčevima. Stidim se većine onih s kojima, nažalost, moram dijeliti svoj životni prostor. Svi oni dio su kako Bosne i Hercegovine tako i mog grada, ali, kako sam uspio Sarajevo definirati kao filozofski pojam i način života, a ne samo kao grad, za njega mogu reći da ga volim, dok za BiH samo navijam.

Htjeli mi to ili ne, glavne odlike BiH postale su neobrazovanost, nekultura, nacionalizam, divljaštvo i još mnogo sličnih osobina koje ima svako zaostalo društvo. Značajni ljudi sa ovog "vještački ograničenog prostora" samo su iznimka iz hrpe smeća bosanskohercegovačkog društva. Voljeti ili još gore ponositi se ovakvim društvom može samo onaj tko se u takvo društvo savršeno uklapa.
Ova kampanja, zbog koje bi mi trebali zavoljeti BiH, izaziva samo primitivna osjećanja.

Bošnjačka akademija nauka nam, zapravo, poručuje da volimo Bosnu zbog pite i ćevapa, da ostanemo ovakvi kakvi jesmo, neobrazovani, nekulturni i nacionalizmom opterećeni majmuni s toljagama, jer su oni, očito, ponosni na nas. Ponosni su jer su sustavno stvarali zaglupljeno društvo koje više vjeruje propovjedača njihove manipulirajući filozofije, vjerskim službenicima, nego knjigama i nauci. Stvorili su društvo kojim je lako upravljati i koje će raditi za njihovu korist. Njihov plan je savršen, jer će to društvo samo odbaciti ljude koji ga pokušaju unaprijediti. Njima ostaje samo uživati ​​u plodovima svog uma i tu i tamo, preventivno, isceniraju neki nacionalni sukob. Naravno da su ponosni na takav uspjeh.

Ono što me najviše boli je činjenica da su uspjeli bez mnogo muke ostvariti svoj plan, što mi je pokazalo pravu vrijednost ovog društva, pa sam se zapitao da li se, uopće, vrijedi boriti za napredak ljudi koji ne žele sami sebi pomoć. Bojim se da je to uzaludan posao.