Pismo iz Banjuluke: Zapitajmo se samo tko smo, što smo i odakle dolazimo

Utakmica Hrvatska - Srbija. O ovome događaju pričalo se mjesecima, tjednima i danima. Posljednjih tjedan dana probudila se euforija među navijačima. Na svim mogućim portalima moglo se pročitati o tome kako je ovo utakmica visokog rizika. Zašto?

Zato što, tamo neki roditelji ne odgajaju svoju djecu nego ih zapravo odgaja ulica ili u skorije vrijeme mediji. Zašto mediji? Je li zaista vrijedno da se po hrvatskim i srpskim/srbijanskim portalima objavljuju tekstovi u kojima se direktno govori o nekakvoj prošlosti i mržnji između Hrvata i Srba? Je li dijete od 15 godina uopće zna što znači 'ustaša', 'četnik' i tome slično? Što zapravo znači djetetu od 15 godina zviždanje na hrvatsku ili srpsku himnu? Što dijete od 15 godina zna o Domovinskom ratu? Ništa.

Na sam dam utakmice, prolazila sam centrom Banja Luke. Zastanem malo okrenem se oko sebe i vidim, zastave, dresovi, navijači iz raznih krajeva i pomislim, pa odlično na terenu će se igrati nogomet, svi ćemo navijat za svoje, svaka reprezentacija ima super igrače i uživati ćemo u samoj nogometnoj poslastici. Hodajući dalje Gospodskom ulicom čujem razgovor trojice dječaka koji maksimalno imaju 17 godina. Od njihovih riječi krv mi se ledila po cijelom tijelu, 'hebavanje' ustaške majke svim nogometasima hrvatske reprezentacije i svim čelnicima. Fuj! Dječaci koji imaju 17 godina mrze sve hrvatsko i sve što ima nekakve veze s Hrvatskom.

Prijatelji s fakulteta mi predložiše da zajedno gledamo utakmicu na središnjem trgu. O ne, pomislih, pa ako su ovako govorila djeca od 17 godina kako li će tek momci od 20 i kusur godina, a da ne spominjem odrasle ljude koji su eto sve to prošli nekako. Dođem kući upalim sebi navijačke pjesme i na hrvatskom portalu dnevnik.hr pročitam kako na središnjem zagrebackom trgu pjevali: 'Ubij, ubij Srbina!'. Pa zašto sve to?

Ne mogu shvatit, kako netko može obući kockasti dres ili dres reprezentacije Srbije, nazivati se navijačem, a zapravo navijati protiv nekoga? Zar navijanje ne predstavlja, bodrenje svoje ekipe da ostvare što bolji rezultat, za finalni osjećaj ponosa.

Jesmo li mi Balkanci zaista tako surov i prgav narod da 'volimo' svoje a mrzimo SAMO svoje susjede? Lijepo su stariji ljudi govorili, sve to dolazi od kućnog odgoja. Pitam se, zapitaju li se roditelji kamo idu njihova djeca, s kim se druze i kako uče o prošlosti. Je li cijeli svijet zanima samo to koliko je ljudi privedeno nakon i prije utakmice? Jesmo li doista toliko prgavi da živimo u Bosni i Hercegovini a navijamo za Grčku? Žalosno prijatelji moji. Zapitajmo se samo tko smo, što smo i odakle dolazimo, i je li sve ovo vrijedno nečega!

hercegovina.info