Marin Topić i Slaven Raguž: HNS mora iz virtualne vegetirajuće institucije postati glavna i najveća institucija Hrvata u BiH

Pročitajte što su za naš portal HERCEGOVINA.info rekli dvojica hrvatskih intelektualaca  o aktualnim problemima svoga naroda u BiH.

Prvo ono najaktualnije, a to je stanje u HNS-u?

Marin Topić:  Nešto što je vječno ne može se raspasti. Ovo su samo stranačke igre i sukob između stranačnih partnera nikada se ne smije odraziti na HNS. On je sada virtualan, ali je vječan i prerast će u zakonodavno tijelo hrvatskog naroda u BiH. Ti koji uopće razmišljaju da li će ostati ili izaći iz HNS-a nikad se nisu ni osjećali kao Hrvati i nikada nisu pripadali HNS-u.

Slaven Raguž: HNS mora prerasti u instituciju registriranu na sudu sa adresom i brojem, te instituciju kojoj se netko može obratiti u slučaju bilo kakvih problema ili ugrožavanja hrvatskih nacionalnih prava bez obzira gdje da živi u BiH.Trenutno je HNS virtualna i nepostojeća organizacija koja sada predstavlja smokvin list za nekakve marifetluke dežurnih političkih elita, bez obzira iz koje stranke oni dolazili. Do raspada HNS-a ne može, niti smije doći i usko politički interesi ne smiju biti povod ni opravdanje za rušenje hrvatske nacionalne strategije u BiH. Naprotiv, treba se raditi na kreiranju te strategije, i svatko tko sebe naziva hrvatskim političkim aktivistom mora se kretati unutar tog prostora. Mi smo danas taoci sitnog političkog pilićarenja, taoci smo nesuglasica i svađa koje se vuku od 2003. i 2006. godine, i uvijek isti ljudi vraćaju se nekim starim dugovima i računima, a cijenu toga plaća hrvatski narod u BiH. Da rezimiram, HNS mora iz virtualne vegetirajuće institucije postati glavna i najveća institucija Hrvata u BiH.

Marin Topić: Kako je govorio pokojni predsjednik Tuđman: Samo je Bog iznad Sabora, a ne neke političke stranke. Stranke su samo sredstvo da se ostvari cilj, a on je ravnopravnost i suverenost Hrvata u BiH. Svaka stranka mora sve svoje kadrove i svu svoju infrastrukturu mora staviti na raspolaganje HNS-u, i samo na taj način možemo riješiti svoje pitanje u BiH, te samo tako možemo biti ozbiljan partner u pregovorima sa međunarodnom zajednicom, jer oni neće pregovarati sa strankama nego sa predstavnicima naroda koji će imati mandat od naroda za te pregovore. HNS mora hitno donijeti deklaraciju i program sa ciljevima koji se moraju što hitnije ispuniti da bi mi Hrvati konačno bili ravnopravni u BiH, sve ostalo su priče za malu djecu.

Pričate o hrvatskim pravima u BiH, ali meni se čini da se ovdje rješavaju prava Sejdića i Fincija, a nikako hrvatskog naroda?

Marin Topić: Kako nas ovi predstavljaju čini se da se rješava pitanje Sejdića i Fincija. Koliko ja znam  BiH sada funkcionira po mirovnom sporazumu, a gospoda Sejdić i Finci nisu bili sudionici tog sporazuma. Točno je u mirovnom sporazumu rečeno da se biraju predstavnici tri naroda, ili predstavnici političke volje tog naroda. Može se Finci kandidirati na izborima kao Hrvat, ali ga mora izabrati naša politička volja. Gospoda koja nas predstavljaju moraju se baviti našim pitanjima, a ne nabavkom toalet papira za parlamentarnu skupštinu BiH. U demokratskom svijetu svaka je država prvo postala nacionalna i osnovni princip demokracije je da većina ima veća prava od manjine, a koliko ja znam od 28 država u Uniji njih 20 nema zakon o nacionalnim manjinama. I koliko mi je poznato niti jedna stranka koja je ovdje izašla na izbore nije spominjala Sejdića i Fincija. Mi nismo glasovali niti za jednog od njih, i naši predstavnici se trebaju baviti hrvatskim pitanjima, i nama su njih dvojica nebitni.

Slaven Raguž: Rješavanje slučaja Sejdić i Finci je samo jedan okidač koji je na površinu donio rješavanje hrvatskog pitanja koje mora biti primarno za sve hrvatske političare u BiH.Djelovanje stranaka koje su dobile potporu hrvatskog naroda, kao i ovih koje su platformaške se svelo na pilićarenje, dok se zaboravilo na načela za koje su Hrvati glasovali na izborima. Pitanje Sejdića i Fincija jeste trenutno primarno pitanje u političkoj sferi BiH, ali nama primarno mora biti rješenje hrvatskog pitanja u BiH, počevši od lokalnih razina u Mostaru, Travniku i Srednjoj Bosni, Posavini, RS-u tj. tamo gdje smo manjina, preko županija, federacije, pa do države. Mislim da je sav ovaj cirkus oko pregovora o slučaju Sejdić i Finci jedna predstava za javnost jer se ništa neće dogovoriti po tom pitanju, niti će doći do rješenja, a ono nije preduvjet za izbore naredne godine. Europska povelja na osnovu koje je donesen predmet Sejdić Finci je jedno "silovanje" demokracije koje nije priznato u većini država koje su članice Unije. Potpisnici ove povelje na koju se pozivaju Sejdić i Finci i sud u Strazburu su samo osam od 28 članica EU.

Marin Topić: Sud u Strazburu vrši pritisak na jedan mirovni poslijeratni sporazum. Da oni vrše pritisak na već izgrađene države sa izgrađenom demokracijom to bi bilo u redu, a mirovni sporazum se može prekinuti ili novom mirovnom konferencijom ili novim ratom.

Slaven Raguž: Ja bih volio da se u Francuskoj, Belgiji ili Italiji nađe neka nacionalna manjina koja će se pozvati na odluku Sejdić Finci i tražiti svoja prava u tim državama. Dobra strana ovog cirkusa oko Sejdića i Fincija je demaskiranje pseudograđanske politike takozvanih bošnjačkih građanskih stranaka. SDP  se demaskirao kao najjača nacionalna stranka kod Bošnjaka i jedina istinski fundamentalistička stranka u Bošnjaka. Oni su od početka držali onu crtu bošnjačkog unitarističkog pogleda na BiH, kome su se kasnije priklonili i SDA i SBB, stvarajući jedan bošnjački blok koji je samo nominalno bio nekakav blok među kome ima nekih razmjerica. Kada je na red došlo rješavanje slučaja Sejdić Finci oni su se ujedinili i demaskirali svoju politiku želeći otvoreno da većinski bošnjački narod u FBiH ograničava i onemogućava određena ljudska i građanska prava Hrvata kojih ima manje.

Ne čini li se vama da se mi u BiH malo više bavimo onime što se dešava u Hrvatskoj, a ona se prema nama odnosi kao maćeha ili čak i gore od toga?

Marin Topić: Ja sam se bavio tom temom, ali i neki naši kolumnisti su o tome pisali. Mi smo od 1. srpnja postali državljani EU, i valjda je to neki oblik države koji jamči svojim državljanima neka prava? Ovdje je bar 500.000 Hrvata i sigurno 100.000 Bošnjaka koji su građani EU, i pitam se što ta Europa čini da zaštiti te svoje građane? Što je najinteresantnije ovi koji nas majoriziraju isto tako imaju hrvatske putovnice, a provode neku veliko srpsku politiku ili neki memorandum 2. Što ako sada Srbija preko noći uđe u EU, a sa njom i svi srbi iz Republike Srpske? Tako bi uz nas Hrvate koji smo već građani EU, i Srbi iz BiH postali građani EU. Također svi lideri Bošnjaka su preko hrvatskih papira također državljani EU,  i bez Europske putovnice će na kraju ostati samo jadna sirotinja i kokuzi koji glasaju za nacionalističke bošnjačke stranke. Nigdje na svijetu ne postoje dva naroda u jednom entitetu, ne mogu dva naroda koji su različiti biti jedan entitet, i mogu biti samo dva entiteta.  Ja osobno mislim da će ovoj komediji ubrzo doći kraj, maske su pale i Sarajevo će morati shvatiti da i drugi narodi žive te da BiH nije sarajevska ćaršija od Baš časršije do Marin dvora. Njima je sada olimpijska disciplina postala majorizacija Hrvata, ali njihova je i ona stara disciplina prodavanja muhura ili u prijevodu kako ništa ne raditi i sa tim muhurima praviti državu. Ovaj njihov takozvani građanski princip koji zastupaju sve bošnjačke partije vodi samo ka sukobu i to je jako opasno. Uz to građani su postali velika sirotinja, a lideri žive izvanredno.

Slaven Raguž: Ja bih se složio sa tezom iz pitanja, jer evo sada su svećenici sa oltara pozivali narod da izađe na referendum o braku, a istovremeno sa oltara nitko nije ni zucnuo o majorizaciji koja se provodi nad Hratima u BiH. Ovo sa oltara sam iskoristio kao neku metaforu koja u sebi simbolizira način percepcije hrvatskih problema u BiH, jer ispade da je nama sada primarno da li će se homoseksualci u Hrvatskoj vjenčavati ili što znači Šimunićev poklič navijačima, a nije nam primarno što u javnim institucijama Federacije Hrvata ima tek oko 7% ili nije nam primarno što se Hrvati zakidaju iz državnog i federalnog budžeta,  koje upravo najviše pune županije sa hrvatskom većinom. Nije nam bitno ni što mi kao porezni obveznici financiramo bošnjačka poduzeća poput Krivaje ili Rudnika. Nije nam bitno ni što Aluminijski plaća duplo veću cijenu struje od Mital Stila, a eto bitno nam je što je Šimunić rekao na stadionu ili hoće li se u Hrvatskoj na referendumu glasovati za ili protiv. Tu percepciju je potrebno mijenjati, a što se tiče Hrvatske kao službene, ne kao Hrvatske koja je domovina svih Hrvata, mi smo njima samo jedna neo kolonija, a to se može argumentirati po vanjsko trgovinskom omjeru između Hrvatske i BiH. To se može provjeriti na županijskim razinama, a treba vidjeti i gdje su sjedišta tvrtki iz Hrvatske u BiH, te treba vidjeti način poslovanje HT Mostar, i gdje ide prihod i dobit iz te kompanije? Firmu su izgradili Hrvati i općine sa hrvatskom većinom u BiH, a prihodi idu u Zagreb, a dobit u Sarajevo i to je samo jedan u nizu primjera da smo mi neo kolonija Hrvatskoj, kao što je to Hrvatska nekim europskim silama.

Bošnajčki mediji pored svega pokušavaju nametnuti i tezu da je u BiH na djelu sukob između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, i pri tome ovima prvim daju ogroman medijski prostor?

Marin Topić: Ukoliko i postoji neki takav sukob, on nema nikakve veze sa Hrvatima kao narodom. Ti koji dobijaju medijski prostor su tri četiri svećenika koji žive u Sarajevu i koji provode politiku sarajevskog muhura, i to je ekipa koja je nastala iz komunističkog Dobrog pastira. Njima je bila dobra Jugoslavija, njima je dobra i ova BiH, i za njih je vrhunac demokracije da se može ići u crkvu. Išao je narod i za vrijeme turskog zuluma, a i za vrijeme Titinog režima u crkvu, i mi ovim daidžama ne trebamo davati pozornost, te moramo stvarati svoje medije. Bošnjaci imaju sedam izvanrednih televizija, a mi nismo u stanju napraviti niti jednu i tu su krivci oni koji nas vode. Ovo je 21. stoljeće, a mi nemamo svoje televizije, a to znači da su nas naši lideri doveli na nivo Mijata Tomića i Andrijice Šimića. Ovaj mirovni ugovor jednak je bračnom ugovoru. Mi smo u Daytonsku BiH unijeli Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, sa svim svojim ministrastvima, sa svojom vojskom i sa svim popratnim institucijama. Ako vidiš da to ne ide, onda je se ljudski razići, i ovo nisu teološke nego su zemaljske teme. Vratimo se na početak i tu je rješenje problema i što je obranio HVO to smo mi unijeli u BiH. Vratimo se tome i onda ćemo znati tko nas majorizira, a tko ne i to je rješenje, i onda nam ne može kriv za naše probleme netko drugi, nego čisto onaj tko nas predstavlja. Sve ostalo je laž ili kako ja volim vulgalno reći produženi orgazam, tj ispala muda do zemlje, a nigdje ništa od toga. Nije rješenje hrvatskog pitanja „oni iđu na pos'o“, i sada se Hrvati dijele na one koji iđu i na one koji ne iđu na poso. Nismo mi Kalimero narod, i mi ovdje postojimo 14 stoljeća, i ne trebaju nas predstavljati kukavice. Nas trenutno predstavljaju ljudi koji ne znaju kom narodu pripadaju i to je katastrofa. Mi se nismo bojali nikoga, pa ni četvrte armije na svijetu, a sada smo u strahu i bojimo se uniforme, pa čak i one od poštara.

Slaven Raguž:  Ja tim ljudima ne bih uopće dao reklmau diskutirajući o onome što oni govore,

Marin Topić: Neka oni izađu na izbore pa će vidjeti da oni nemaju ni najminimalniji legalitet i legitimitet kod našeg naroda.

Slaven Raguž: Tako je, i u biti ovdje nema nikakvog sukoba, i ovdje se radi o nekolicini fratara iz Bosne koji su sebi dozvolili da se protegnu iznad redovničke sfere uz koju ih veže habit na osnovu onoga što je i sveti Franjo definirao kao red i njihove obveze. Ono što ovi pričaju neka ide njima na obraz , a mi živimo u demokratskom društvu i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Mi tim ljudima dajemo isuviše prostora, i bit svega je što je rekao Marin da mi nemamo svojih medija, te smo ograničeni na par portala gdje ljudi mogu reći ono što misle i gdje se može objaviti istina. Istina je potkrepljena činjenicama i brojkama, i mi smo budale što se hvatamo na tu priču koju nam pričaju iz Sarajeva.

Sve ovo što se događa u BiH pokušava se prikazati kao nekakav sukob fašizma i antifašizma. Upravo Bošnjaci sebe stavljaju u ulogu antifašista, a svi ostali su ono suprotno. Jučer smo pročitali zanimljiv podatak da je u 2. svjetskom ratu u partizanskoj vojsci nije bilo muslimanskih brigada iz prostog razloga što ih je većina bila u postrojbama NDH-e. Kako to objasniti?

Marin Topić: NDH je imala svoju redovnu vojsku domobrane, i Ustaše koji su bili elitne postrojbe. Muslimani su imali svoju Handžar diviziju, i sve ovo sada je samo filozofija i to prije svega njihovog proroka i gurua Muhameda Tunje Filipovića. On povijest prekraja kako hoće, a uglavnom se lijepe za zasjedanje ZAVNOBIH-a, i čuo sam neku noć jednu njegovu tezu o Gavrilu Principu. Ispade sada po Tunji Filipoviću da bi Gavrilo Princip da je ostao živ bio partizan, te da je on prvi antifašista koji je poginuo osam godina prije pojave fašista u Italiji. Eto to je rekao bošnjački intelektualac srpske provenijencije, koji je zaključio da bi Gavrilo išao u partizane, i hipotetički gledano Filipović je imao kada je rat počeo 12. godina i trebao je biti kurir kod Gavrila, i onda bi njih dvojica pjevali pjesmu: Partizanka sa tri roga, borimo se protiv Boga. Onda bi jadni Gavrilo nakon što je preživio atentat, preživio i rat, pa i Inforbiro, a kako komunisti žive preko 100 godina doživio bi i početak ovoga rata,  i onda se pitam bi li tada stao uz Radovana Karadžića ili bi bio uz Aliju i Zlatka Lagumdžiju. I bila bi onda interesantna scena kada su Aliju zarobili, i kada je tu Zlatko bio slučajno, da li bi Gavrilo bio uz njih kao Broj 1 iz Alana Forda u kolicima ili bi bio na strani svoga naroda? Po Filipoviću je antifašista i Kapetan Husein Gradaščević, i sve te njegove teze su od Tunje Filipovića, a on je ubjedljivo najiniligentniji bošnjački političar. Sada možete zamisliti kakvi su drugi i sve to je tema za Nadrealiste, i to za onu prvu ekipu koju je okupio Nele. Da umreš od smijeha i ništa više.

Slaven Raguž: U nedostatku valjanih argumenata i u svrhu prebacivanja pozornosti na druge teme antifašizam je uvijek dobrodošao. Ti pojmovi fašizma i antifašizma su toliko isprostituirani da su izašli iz okvira svojih definicija. Ja sam siguran da 99% ljudi koji koriste terminologiju fašizma pojma nemaju odakle dolazi fašizam i tko je Gabrielle D'Annunzio, njegov ontološki i ideološki kreator. Uz nas se danas svako razmimoilaženje u mišljenju svrstava u okvire fašizma i antifašizma, i u nedostatku argumenata uvijek će netko nekoga nazvati fašistom. Tako je i u BiH, gdje je dovoljno da braniš svoje da bi te netko drugi nazvao fašistom. Ja bih ipak ostavio povjesničarima povijest, i mi ne trabamo pasti u zamku diskusije o tim temama. Imamo mi više suvremenih tema i pitanja na koje moramo naći odgovor. Bošnjaci imaju to bogatstvo koje je njihova najjača nacionalistička stranka naslijedila od Komunističe partije, a mi Hrvati imamo taj luksuz da smo naslijedili političare koji su naslijedili idelogiju komunizma, pa vjerojatno radi toga padamo u zamku diskusije na način kako se to radilo 1945.