Komunističko lažiranje povijesti kao loš pokušaj opravdavanja vlastitih zločina

Među nekolicinom komunističkih  "znanstvenika", od kojih su neki  godinama bili visokopozicionirani djelatnici OZNE i KOS-a, ističu se imena  partizanskih oficira koji su se u vrijeme tih stravičnih  zločina nalazili na ključnim položajima u postrojbama u čijim su se zonama odgovornosti ti zločini i dogodili.

Među tim ideološki  obojenim "znanstvenicima" svakako se  ističe prijeratni zemljoradnik iz Imotskog Milan Rako. Kao  ratni politički komesar zloglasnog  Antunovićevog  4. bataljuna, iz sastava 11. dalmatinske brigade, Rako je bio izravnim svjedokom zločina u kojima  su, zajedno sa pripadnicima postrojbi KNOJ-a, sudjelovali  i neki pripadnici "njegove" matične
postrojbe.

U jednom od svojih brojnih pamfleta, na temu događanja na Širokom Brijegu, pompozno nazvanog "Mostarska operacija", pisanog za potrebe jednog partijskog seminara, Milan Rako je na   21.-oj  stranici   napisao i ovo:

*-"Žestoka borba se nastavlja u crkvenim zgradama. Neprijatelj se služi manastirskim i gimnazijskim inventarom kao sredstvima za zaklon. Posebno efikasno gađa neprijateljski "protokolac" iz zvonika Crkve. U manastiru otpor pružaju i pojedini fratri izmešani sa ustašama i nemačkim vojnicima. Sa manastirskih prozora naše borce u jurišu, fratri polijevaju vrelim uljem..." *

Ovakvi pokušaji prezentiranja detalja jedne bitke karakteristika je najvećeg djela partizanske historiografije koja je, sasvim je očito, po scenariju  iz partizanskih romana "Mirko pazi metak! Hvala Slavko spasio si mi život", pokušavala opravdati vlastita sudjelovanja u  počinjenim zločinima i pljačkama. Način je to, doduše nevješt, da se pokušaju prikriti tragovi zločina nad civilima, ali i masovne pljačke koja se taj dan dogodila na Širokom Brijegu.

Kojim dijelom zdrave logike  tumačiti autorove sulude teze o nekakvom navodnom *"korištenju samostanskog inventara kao sredstava za zaklon"* i *"polijevaju partizana vrelim uljem" *u istom kontekst sa ništa drugačijom tezom o istovremenom "gađanju neprijateljskog  *"protokolaca" iz zvonika Crkve", *kada je poznato da je  partizansko topništvo, u samo dva dana borbi, širokobriješku crkvu Uznesenja BDM izravno pogodilo 296. puta.

Svakome tko je gledao najmanje desetak ratnih filmova potpuno je nedvojbeno kako je u ovom slučaju  riječ o potpuno suludom scenariju, nevješto izmišljenom za potrebe opravdanja partizanskih zločina,  sastavljenom od nepomirljivih uvjeta vođenja bitke u potpuno različitim vremenskim razdobljima.



Polijevanje vrelim uljem i korištenje inventara kao zaštite obilježja su bitaka vođenih u ranom srednjem vijeku, i  potpuno su neprimjenjivi za korištenje u uvjetima velike vatrene moći, kakvu su imale vojne postrojbe u II. Svjetskom ratu, mišljenje je svih vojnih znalaca s kojima sam razgovarao na ovu temu.  Stoga, se  i ne mogu nazvati nikako drugačije nego nevješt pokušaj  lažiranja povijesnih činjenica od strane jednog partizanskog politkomesara.

U knjizi 11. dalmatinska brigada, koju Rako, također,  supotpisuje pronašli smo i  zemljovid navodnog ustaškog obavještajca od 05 veljače 1945., na kome su ucrtani  položaji njemačkih i ustaških snaga.

Međutim, metodologijom uvećavanja spomenutog zemljovida pronašli smo nekoliko nelogičnosti koje ukazuje kako  je, i u ovom slučaju, riječ o običnoj krivotvorini.  Prvo se čini  potpuno nelogičnim da bi, u uvjetima jezičnog čistunstva, koje je tada vladalo, neki Pavelićev obavještajac, koji je znao crtati zemljovide, iste pokušao  preimenovao u karte.

Kao krunski dokaz  da se radi o gruboj krivotvorini OZNE, isto tako, ukazuje i korištenje pojma manastir. Naime, u spomenutom zemljovidu samostan na Širokom Brijegu jednostavno je preimenovan u manastir.

Moram priznati da istražujući mnoga  ustaška i domobranska izvješća iz tog razdoblja nisam  nikada  naišao na pojavu  da je u nekom od njih  samostan bio preimenovan u manastir.

Međutim, kada su partizanski spisi u pitanju, pa i ovaj pamflet Milana Rake, stvar je potpuno drugačija. Stoga se s punim  pravom može zaključiti  kako  je i ovaj zemljovid od 05. veljače 1945. samo još jedan nevješt pokušaj operativaca OZNE u njihovim nastojanjima da javnosti serviraju svoju verziju priče.