Koliko košta Slavo Kukić ?

Slavo Kukić, sastanak, BIH, Slavo Kukić, Slavo Kukić, Zlatko Lagumdžija, Slavo Kukić, Vijeće ministara, Slavo Kukić, Zlatko Lagumdžija, SDP BIH
Prošlog tjedna je bio posebno inspiritivan, pa je održao sjednicu Glavnog odbora stranke na kojoj je, vjerovali ili ne, odao priznanje i zahvalnost ni manje ni više nego samom sebi, Zlatku Lagumdžiji, "za ispoljenu mudrost, vještinu, trud, upornost, odvažnost, efikasnost i nesebičnost u postupku provedbe izbornih rezultata".

Uspio je, kaže Lagumdžija, u izrazito teškim okolnostima postići maksimalan rezultat, pa je dao sam sebi i punu podršku "u aktivnostima koje slijede kad je u pitanju formiranje Vijeća ministara".

Zaslužio je čistu desetku, fakultetsku, za originalnost, jer potrebno je biti, što bi narod rekao "lud ko struja" i potpuno narcisoidan (da sad ne ulazimo u neku dublju psihoanalizu ličnosti), pa da se u javnost plasira onakvo priopćenje sa sjednice stranke čiji si 100 postotni vlasnik, jer je jasno da Damir Mašić, Svetozar Pudarić, Nermin Nikšić, Denis Bećirević, Željko Komšić ili Lidija Korać nisu nikakvi mali dioničari u SDP-u, suvlasnici, nego dobro plaćeni multietnički najamnici.

Inače, ta priča o multietničnosti je u ovoj zemlji posljednjih petnaestak godina veoma isplativa roba koju su stranci, pogotovo Amerikanci, znali izdašno financirati.

Jednog od tih profesionalnih multietničara i demokrata uspio je, tko bi drugi nego jedan i jedini Zlatko Lagumdžija, progurati i kroz Predsjedništvo kao prijedlog za mandatara koji bi trebalo da sastavlja Vijeće ministara, samo eto da dobije zeleno svjetlo u parlamentu.

Riječ je o mostarskom profesoru iz Posušja Slavi Kukiću, čistom profesionalcu, koji svaki svoj angažman, ama baš svaki, zna dobro naplatiti, keširati, unovčiti... Bilo na Federalnoj televiziji, "Eronetu" ili u SDP-u.

Svako tko je sa Kukićem popio samo jednu kavu zna da taj pričljivi Hercegovac radi samo za lovu i to dobru, pa se nakon njegovog najnovijeg političkog izleta u kojem, navodno, traži stranačku podršku može postaviti samo jedno jedino logično pitanje - koliko košta sedam dana mandataranja?

Potpuno sam uvjeren da Kukić nije toliko blesav da ne zna sabrati dva i dva i da su mu šanse da zamijeni Nikolu Špirića ravne nuli, te da neće iz čitave priče izaći, a da se dobro ne naplati.

Samo je pitanje kako izravno u kešu ili na neki neizravan način, možda čak i kroz neko državno ministarsko mjesto koje pripadne SDP-u. Cifra je prije početka mandatarenja u fening ili fotelju dogovorena.

Znam čovjeka. Treba priznati da je taj tip priču o ustavnim promjenama i mogućoj građanskoj državi, koju pogotovo vole slušati stranci, doveo do čistog savršenstva, ni zarez mu nije suvišan.

Negdje prije pet, šest godina organizirale su "Nezavisne", zajedno sa Švicarskom agencijom za razvoj, dvadesetak panel rasprava o mogućim ustavnim promjenama, pa nam je gotovo na svakoj trećoj, četvrtoj kao predstavnik Hrvata bio Slavo Kukić.

Nije da smo ga mi nešto puno tražili, već se jednostavno Švicarcima dopao način kako Kukić rječito, vizionarski, profesorski, a potpuno anacionalno priča o mogućoj multietničkoj državi, pa su insistirali da ga na bilo kakav način dovedemo za panelistu.

Sjećam se, početkom lipnja, tada je planiran panel u Bihaću na koji su Švicarci silno željeli vidjeti i čuti Kukića jer im je nešto bilo bitno da on referira u jednonacionalnoj, a ipak podijeljenoj sredini kao što je Cazinska Krajina.

Ali pojavio se problem, jer je istog dana u Potočarima održavan okrugli sto o srebreničkom genocidu na kojem je i Kukić bio najavljen kao sudionik.

"Profesore, pa znate dobro da Švicarci plaćaju 200 eura za referat i dva sata rasprave", bili su mi veoma jaki argumenti u uvjeravanju.

"Znam, znam, to me i muči, jer ovi u Srebrenici za sudjelovanje ništa ne plaćaju. Ali i Bihać je dalje od Potočara. Pristajem ako mi dodatno platite i gorivo za prijevoz", bio je veoma jasan Kukić. Brzo smo se dogovorili.

A kad smo već kod tog panela u Bihaću, bilo je na njemu veoma napeto jer je Kukićevo izlaganje iziritiralo nekog tipa kad je usporedio Slobodana Miloševića i Harisa Silajdžića, pa je malo falilo da dobije letvom po glavi, kako se inače Krajišnici vole politički uvjeravati.

Ovaj mali detalj u stvari pokazuje Kukićev istinski svjetonazor koji ga tjera naprijed i koji ga je i doveo da ovih dana putuje od Sarajeva do Banjaluke pa u Mostar kako bi sakupio najmanje 22 glasa, a od toga najmanje pet iz Republike Srpske. Toliko mu treba po Ustavu da bi prošao u parlamentu.

Nema kod njega nikakvog programa, platforme, viših ciljeva koji bi kao jačali državu ili sličnih floskula, već čista i jednostavna računica izražena kroz novac.

Kad se sve sabere i oduzme, a što bi reko i onaj ezdepeovski podmladak iz Glavnog odbora, nije Zlatko Lagumdžija ni tako loš izbor, jer je njegov interes za dražavne institucije daleko manji nego što ga trenutno ima bilo koja stranka sa sjedištem u Banjaluci, što Republiku Srpsku dodatno rasterećuje optužbi o nekakvoj secesionističkoj politici.

Posljednjih mjeseci je dosljedno pokazao da ga interesira samo Federacija, od koje, kako je i najavio u postizbornoj noći, želi da napravi zapadnu Njemačku koja će vremenom ekonomski usisavati onaj drugi, istočni dio.

Bez obzira kako izgledalo buduće rješenje ove postizborne križanjke u vezi s formiranjem Vijeća ministara veoma bitno za stranke iz Republike Srpske da znaju kako Zlatko Lagumdžija nema ama baš ništa novo ponuditi što već u prošlosti nije viđeno i ponuđeno na političkoj sceni.

Zamislite samo kakvi su im drugi kadrovi kada Slavu Kukića predlažu za mandatara? Jednom riječju - jeftini foliranti.

Piše:[Dragan Jerinić | Nezavisne novine]