Jedan fašizam meni, jedan tebi ili kako unitaristi pojasniti da mu je Mussolini bliži od Tita?

Tito
. Gotovo je nemoguće iz hrvatske pozicije danas ukazati na očite nepravednosti prema najmanjem narodu a da se već u drugoj ili trećoj iteraciji rasprave ne pojave pozivi na odgovornost za „Heliodrome, Dretelje i Gabele..." diskursom već gotovo orkestrirane kolektivizacije krivnje.

Iako je čest usklik u oficijelnim političkim sevdalinkama kako nema te i takve kolektivizacije, i kako je krivnja isključivo pojedinačna, kolektivizaciju ne rade samo federalni i državni mediji, pod kontrolom razigrane unitaristike, niti tek samo bošnjački desni nacionalisti nego i većina unitarnog građanskog establišmenta koji nije ništa drugo nego lijevi nacionalizam najveće nacije ukrašen s pokojim pripadnikom manjih naroda u službi nacionalne politike onog najvećeg. Takav kooperativac, svoju uslužnu djelatnost brani svojim lićnim pravom na univerzalne vrijednosti. I u pravu je, pokušaji unitarizacije većinskih naroda nad manjima te eksploatacija, zloporaba pripadnika manjih naroda u svrhu projekata većih, univerzalna su pojava u svijetu i u tužnoj svjetskoj povijesti koja nije ništa druo nego jedna velika povijest majorizacije, ratova, nacionalizama , dovršenih i nedovršenih projekata jednih nad drugima. Recimo Hitlerov glavni čovjek za nacikinematografiju bio je nit manje nit više nego etnički Židov. I on se možda tada pozivao na svoju strast prema univerzalnoj vrijednosti. Kakva je recimo filmska umjetnost...

piše: Nikola Zirdum l poskok.info

Fašistička „stigma" se neograničeno proširuje. Bez obzira što postoje optužnice za „Dretelj, Heliodrom i Gabelu" za „šestorku" treba to iskoristi u svakoj raspravi sa svakim Hrvatom , službeno se držati one da se krivnja ne smije ljepiti svakome, da sloboda ideje, i kultura dijaloga moraju biti očuvani, no u praksi je svaki dan i na svakom mjestu kolektivizirati, pa i u raspravama sa mlađim generacijama koje su u vrijeme počinjenja zločina imale 14, 15 godina...

Kad se s druge strane s nacionalizmom NGO scene, i mladih bošnjačkih etatista povezuju logori Vrce, Stadion, Čelebići, Muzej, Osnovna škola u Potocima onda vaš stav ima „fašistički" prizvuk izjednačavanja krivnje i transgeneracijskog šovinizma. I vi ćete promptno biti odbačeni kao ozbiljan sugovornik, kao primitivac koji ne zna što je to pdopušten dijalog.

Zašto primjerice bošnjački aktivisti, kolumnisti i mislioci u svojim nastupima nisu obvezni uvesti „preambulu" da se prije svake izjave posipaju pepelom i ograđuju od Muzeja u Jablanici dok istovremeno to mora biti uvjet za svakog Hrvata ili Srbina koji ulazi u javnu sferu?

I baš to kolektivno prišivanje „Heliodroma, Dretelja i Gabele" svakom pripadniku mlađe generacije Hrvata upravo ima osnovne elemente ni manje nit više nego čistog i nepatvorenog fašizma u nastajanju.

Onima koji svakodnevno fašiziraju društvo često tako zasmeta kritika pretjerane uporabe riječi „fašizam" za sve i svašta. Pogotovo ako to ne radimo "mi" nego tim imenom "oni" zovu "nas". Jer se ta lakoća fašiziranja drugih do sada uglavnom obavljala jednosmjernim izvozom iz medijsko političkog Sarajeva, no kada su se elementi fašizma pronašli i u samom Sarajevu nastala je blokada budući da je „fašizam" kao etiketa postao prelagan za nošenje...

Kritici upotrebe riječi fašizam prethodila je opća simbolička „antifašizacija" svega vezanoga za dominatnu bošnjačku politiku. Prvo se u javnom prostoru provelo izjednačavanje „Alije i Armije" s antifašističkim pokretom u Europi i Jugoslaviji.

Onda se svim javnim oponentima „Alije i Armije" i njihovih političkih sljednika prišila etiketa „fašista". Pa se tek nakon javnog ismijavanja primitivne, lokalne upotrebe pojma „fašizma" za svaku ideju i ideologiju „koja mi se ne sviđa" češemo po glavi zbog banalizacije „antifašizma". Kako se nije ranije reagiralo na banalizaciju optužbi za „fašizam"?

Ne sjećam se nijednog teksta iz „NVO-građanskog-antifašističkog" kruga u proteklih deset godina koji je upozorio na opasnu tendenciju da se sve dominantne bošnjačke/bosanske političke opcije svrstavaju u „antifašistički blok", a da se svaka ideja i ideologija koja se usudi propitivati te politike etiketira „fašizmom".

Istovremeno je iz pera deklariranih „antifašista" svaka kritika „većinskog nacionalizma" proglašavana fašizmom, bila utemeljena ili ne.

Baš u korijenima Musolinijevog fašizma i njegovoj ranoj fazi najbolje se vidi sva ambivalentnost „bosanskih antifašista" koji nastupaju s pozicija „većinskog nacionalizma" a koja graniči sa šizofrenijom.

Upravo su jako slični „državni patriotizmi" bili prvo sjeme nastanka „originalnih" fašizama u Europi na početku stoljeća. Drugo sjeme je bio socijalističko-radnički populizam.

Hitler je naime u minhenskoj pivnici vatrenim govorom preuzeo „Radničku partiju" a sam Musollini bio je ljevičar, novinar i urednik lijevih glasila..

I tu se negdje nalaze zamjerke krugu „lijevih-antifašističkih" intelektualaca u BiH i zamjerke tzv. ljevici , lažnim građanima, eliti kojoj su puna usta „etatizma", da se koristimo riječnikom iz „komunističkog mraka", koja fetišizira državu nacionalističko-romatičarskim mitovima o „hiljadugodišnjem kontinuitetu", ljevici koja formiranje nacionalno nereprezentativne izvršne vlasti u višenacionalnoj državi opravdava „brigom" za politički i kulturno inferioran narod koji sebi ne zna izabrati političke predstavnike pa je bolje da „građanska većina" (koja se sasvim slučajno poklapa s etničkom većinom najbrojnijeg naroda) bira umjesto tih „politički i kulturno inferiornih" Hrvata.

Koliko je „bosanska antifašistička ljevica" inferiorni pejorativ u odnosu na jugokomuniste pa čak i kontrarna u odnosu na njihovu političku praksu, a kamoli u odnosu na modernu europsku ljevicu najbolje se može zaključiti ako se poredi pristup jugoslavenskih komunista nacionalnim pitanjima Jugoslavije i današnjih bošnjačkih unitarista, pod socdemokratskim plaštom, istoj problematici.

Hrvate se u BIH proglašava „fašističkim" zbog, recimo, ovakvih stavova:

Nacionalno pitanje u BiH treba riješiti na principu ravnopravnosti svih naroda, na dobrovoljnom udruživanju. BiH je višenacionalna zajednica u kojoj nacionalna i socijalno-ekonomska samostalnost nije ni separatistička kategorija, ni autarkija, niti pravo na nacionalistički egoizam, već specifičan vid samoidentifikacije pripadnika BH etničkih grupa. Suprotno sadašnjim afirmacijama građansko-političkog bosanstva koje se žele predstaviti kao poželjne.
U BiH se pojavljuju tvrdnje da „političke nacije trebaju odumrijeti‟, što u suštini odražava unitaristička „...shvaćanja..."

"Shvaćanje da će nacionalne razlike iščeznuti ubrzo poslije instaliranja građanskopolitičkog modela" ne samo znanstveno neodrživo, već najčešće prikriva federalno-birokratske, sarajevsko-unitarističke ili velikobosanske tendencije.
Floskula da se „Treba spašavati od separatizma ubrzanim gospodarskim razvojem i kulturnom integracijom", je samo jedna varijanta sarajevskog administrativno-centralističkog bosanskog nacionalizma.
Zbog toga što je bošnjački narod naš najbrojniji narod, od njegovog stava i orijentacije daleko više ovisi budućnost nego od stava bilo kojega drugog naroda. Najveću štetu europskoj budućnosti ove zemlje može da nanese upravo ovaj centralistički-unitaristički kurs koji se sada oživljava u bošnjačkom političkom biću...

Zbog ovakih stavova federaliste se dakle etiketira „fašistima"a federalizam se naziva separatizmom bez obzira što je separatizam, pogotovo za Hrvate, potpuno neprihvatljiva opcija.Dovoljno je pogledati postratnu etničku mapu BIH pa si postaviti jednostavno logično pitanje po kojoj to logici bi Hrvati u BIH trebali postati separatisti?

Međutim gornje rečenice nisu "hrvatske". Radi se , o ni manje ni više nego o izvadcima iz Referata sa sedmog kongresa Saveza Komunista Jugoslavije! Ne Bosne i Hercegovine. I stare su pola stoljeća!

Dakle prije pola stoljeća stari jugokomunisti imali su mekši stav, i jaču demokratsku svijest o načinima kako urediti multietničku zemlju i kako manje nacije zaštititi od hegemonije veće dok današnje lijevo i desno "socdemokratsko" Sarajevo to nema. Koje li ironije , upravo oni koji se kunu u Tita i Jugoslaviju čije su tekovine nominalno gotovo prisvojili kao svoje ekskluzivno pravo, nazivaju fašistoidnim sve neistomišljenike zbog kojih stavova? Zbog stavova potpuno komplementarnih Titovim i stavovima Saveza Komunista Jugoslavije.
Lagumdžija tako napada neistomišljenike jer iznose ono što su svojevremeno o uređenju višenacionalne zemlje govorili Kardelj, Vlahović i sam Broz!

Tek je u gornjim rečenicama sintagma "srpski unitarizam" zamijenjena je bošnjačkim, centralizam koji je prijetio iz Beograda zamijenjen je Sarajevom, Jugoslavija je zamijenjena Bosnom i Hercegovinom, velikodržavni hegemonizam zamjenjen je velikobosanstvom itd...

evo i originalnih rečenica i izvora :

Tito konstatira da je u KPJ od III. partijske konferencije u prosincu 1924. godine "...pobijedilo marksističko-lenjinističko shvaćanje da ovo pitanje (nacionalno op.aut) treba riješiti na principu ravnopravnosti svih naroda, na dobrovoljnom udruživanju, s pravom odcjepljenja". (Tito, dakle u kojeg se kune današnji najveći titoist u BIH, Komšić je dakle spominjao čak i otcjepljenje, nisam ja Tita mi ...)
Josip Broz Tito, Referat, VIII. kongres SKJ, sv. 1, Kultura, Beograd, 1965, str. 343.

Edvard Kardelj, najveći autoritet u komunističkom pokretu Jugoslavije za nacionalno pitanje, u svom referatu na istom kongresu ističe da u izgradnji privrednog sustava SKJ mora voditi računa "...da je Jugoslavija višenacionalna zajednica..." i da "...nacionalna ekonomska samostalnost ... nije ni etatističko-administrativna kategorija, ni autarkija, niti pravo na nacionalistički egoizam, već specifičan vid samoupravljanja radnih ljudi. Suprotno svojim prijašnjim afirmacijama jugoslavenstva, pa čak i poželjnosti (misli se poželjnosti ideje jugoslavenstva op.aut.)Edvard Kardelj, Referat na VIII. kongresu SKJ

Veljko Vlahović u svom referatu također se obračunava i s unitarizmom i nacionalizmom. On konstatira da su se pojavile "tvrdnje da „nacije treba brže da odumiru‟, što u suštini odražava unitaristička ...shvaćanja..." U ime IK CK SKJ, odgovoran za ideološka pitanja, on upozorava da je "shvaćanje da će nacionalne razlike iščeznuti ubrzo poslije pobjede revolucije ne samo naučno neodrživo već najčešće prikriva birokratske, unitarističke ili hegemonističke tendencije
Dalje napada parolu koja glasi: "Treba se spašavati od separatizma ubrzanom privrednom i kulturnom integracijom", tumačeći da je ta parola "...samo jedna varijanta administrativno-centralističkog nacionalizma..."
O opasnostima od srpskog nacionalizma kaže: "... zbog toga što je Srbija naša najveća republika i srpska nacija naša najveća nacija ... od njenog stava i njene orijentacije daleko više ovisi nego od stava bilo koje druge nacije... (i) ... smatram da najveću štetu jedinstvu ove zemlje može da nanese upravo ovaj centralistički unitaristički kurs koji se sada oživljava..."
Veljko Vlahović, Referat na istom kongresu SKJ-u
(citati preuzeti od Dušana Bilandžića, partizana od glave do pete)

Poskoku se tako često predbacivao najrigidniji fašizam i nazivalo ga se najpogrdnijim imenima nastojeći ga potpuno denuncirati u javnoj sferi i naročito pred stranim igračima u BIH, upravo zbog jasnog ukazivanja da je današnji velikodržavni bošnjački nacionalizam najveća prijetnja perspektivnoj i stabilnoj BIH.

Svako salonsko bavljenje antifašizmom kakav prakticiraju određeni NGO-i, a koje prešućuje velikodržavni bošnjački nacionalizam koji se predstavlja kao neki „državni patriotizam", je dakle tek samo oportuno „burgijanje" PR honorara od stranih grantova. Kriptonacionalizam. Mussolinizacija patriotske retorike norveškim parama. Vrtnja u krug iz kojeg nema kraja. Sve dok krava ne crkne. A kada crkne opet će krivci biti "fašisti"....