Godina prva nakon potopa: Župa Kopanice

Župa Kopanice, Vidovice , poplave
Župa se odcijepila 1979. godine od župe matice sa sjedištem u Vidovicama. Stoga nikoga ne treba čuditi što je često u sjeni svoje majke.

U prošlogodišnjim poplavama Kopanice i Kopaničani više su stradali od posljedica nabujalih voda rijeke Save nego Vidovice zato što su na nižoj nadmorskoj visini. Na nekim mjestima u selu visina vode dosezala je i do četiri metra, ovisno o konfiguraciji zemljišta. Stanovnici Kopanica još uvijek vidaju rane najveće poplave koju niti najstariji žitelji u ovom kraju ne pamte. Povjesničar ovog kraja fra Bono Nedić u svojoj kratkoj povijesti župe i samostana na Raščici u Tolisi zabilježio je samo neke od njih.

Fra Nedić je zabilježio one najveće: iz 1913. i 1914., zatim 1921. i 1924., te onu iz 1932. Te se godine voda zadržala u ovom kraju šest mjeseci i nanijela je katastrofalne posljedice. Visina vode bila je ucrtana na mramornoj ploči koja je bila postavljena na temeljima stare župne crkve sv. Vida u Vidovicama, koja je u nedavnom ratu sravnjena sa zemljom. Ipak žitelji župa Vidovice i i Kopanice najviše će pamtiti onu iz 1835. godine kada su iz poplave rođene njihove obje župe. U kronici Franjevačkog samostana u Tolisi zapisano je kako je neka žena iz Vidovica povezla u trošnom čamcu, zajedno s kumom, svoje dijete na krštenje u župnu crkvu u Tolisi. U putu ih je zadesilo jako nevrijeme tako da su svoje živote morali spašavati na taj način što su se uzverali na neku vrbu i tu čekali da se nevrijeme smiri. Fra Martin Nedić, redodržavnik provincije Bosne Srebrene i župnik u Tolisi, mudro je odredio da se, zbog udaljenosti od sjedišta župe i nakon ovog slučaja, Vidovice, Kopanice, Jenjić i Vučilovac moraju odcijepiti i da se proglase samostalnom župom. Tako su ove dvije župe danas, iz jedne te iste poplave, rođene.

Kako su moguće takve katastrofalne poplave?

Nasipi uz rijeku Savu, s jedne i druge strane njezina toka, bili su niski i slabi. Kod svakog većeg vodostaja voda se prelijevala preko nasipa ili ga je na mjestima znala probiti. S vremenom nasipi su se podizali i više učvršćivali, međutim u ekstremnim slučajevima ni oni današnji nisu u stanju zadržati tolike količine vode. Uz ovu nedavnu, od 17. svibnja 2014. godine, vezane su dvije istovjetne predaje s jedne i druge strane Save. One u županjskoj Posavini i ove u Bosanskoj Posavini. Prva je da su nabujale vode rijeke Save, nakon katastrofalnih kiša u Bosni i Hercegovini, Sloveniji te Hrvatskoj, svom svojom silinom u županjskoj Posavini kod Rajeva Sela i kod Kopanica, u Bosanskoj Posavini, probile obrambene nasipe. Upućeniji govore o tajnoj uroti da je nasip nasilno probijen da bi se spasila kemijska industrija u Šapcu i obranio Beograd od još veće katastrofe.

U Kopanicama ovim dvjema pridodaju i jednu svoju, koja je po malo šaljiva: Vilim Petrović, svećenik je dubrovačke biskupije, inače rođeni Kopaničanin. On pripovijeda da je njegov bliski rođak Benjo, punim imenom i prezimenom Benjamin Petrović, svećenik kotorske biskupije, zaboravio zatvoriti slavinu s vodom u svom dvorištu, tog kobnog 17. svibnja 2014. godine, i da je ona uzrok ne poplavi nego upravo potopu. Vijest je plasirana i na društvenim mrežama i foto dokumentirana. Godinu dana nakon objave tog priloga, na društvenim mrežama, krenuli smo u rekonstrukciju. U kući Benjamina Petrovića i danas su vidljivi tragovi velike poplave. U župnikovoj spavaćoj sobi, na zidu uz križ i danas visi mladomisnička slika iz 1997. godine. Vilim mjeri 241 cm visinu vode. Odgovor na pitanje zašto Kopaničani radije govore o potopu nego o poplavama dala je sama priroda. Umjesto goluba, koji je nakon općeg biblijskog potopa, u kljunu donio zelenu maslinovu grančicu kao znak da su se vode povukle, lastavica je na električnoj instalaciji u Benjinoj sobi napravila gnijezdo i na svijet donijela novih pet života. I Kopaničanima je to poruka neba da se život i u Kopanice, nakon potopa ili poplave svejedno, i u Kopanice vraća.

Život se polagano vraća

Iako su nabujale vode rijeke Save, tog 17. svibnja 2014. godine, probile nasip u zaseoku Bijelići, prvi na udaru bili su upravo oni iz zaseoka Petrovići o kojima po Kopanicama kruži gore navedena šaljiva priča. Većina kuća i dvorišnih zgrada su obnovljene, dvorišta se njeguju, ljudi tu žive. Tog popodneva, kad smo posjetili Kopanice, upravo u zaseoku Petrovići okupila se braća i sestre oko starice majke, otac je davno umro, da njeguju ljubav prema rodnoj grudi i očevini. Za nas je očevina svetinja i ona se ne prodaje. Starica majka živi tu, njeguje ju jedna od sestara, dok mi ostali članovi obitelji svako malo tu navratimo, reče nam Vilim Petrović.

I u zaseoku Bijelići slična slika. U dvorištu pridošlice Ive Matanović radnici montiraju konstrukciju za novi plastenik. Takvih šest još postavit će se i u Vidovicama. Ivo je inače profesionalni vojnik, a u slobodnom vremenu želi, zajedno sa suprugom, uzgajati paprike i drugo povrće u plasteniku. Monteri ovakvih plastenika pripovijedaju da se za ovakve plastenike dobije kao poticaj 8.500 KM. I dodaju da se i u Posavini može živjeti. Za rastanak zabilježismo i mudre riječi Danijela Brašnića, glavnog montera: "Našim ljudima u Austriji i Njemačkoj u svakidašnjem životu najpotrebniji pribor za život su spavaćica i radno odijelo. Mi u Posavini imamo još i odijelo za izlaske, koje se od davnina zvalo "misno odijelo". Prolazeći kroz dvorište obitelji Matanović dobaci nam Ivina supruga: pričajte malo tiše naš mali sin je upravo zaspao. U središtu mjesta spomen obilježje poginulima u ovome i u Drugom svjetskom ratu. Oni koji su dali život za domovinu su svetinja i njih se ne zaboravlja. U pozadini je zgrada područne osnovne škole. Djeca putuju u školu u Vidovice, a školsku zgradu kane preurediti kao dom za društvena okupljanja. I nogometno igralište, zajedno sa modernim svlačionicama, upravo se obnavljaju.

Unatoč toj činjenici da se život i u Kopanice polagano, ali sigurno, vraća stječe se dojam da će se kuće i gospodarske zgrade lakše obnoviti nego li duševne traume u ljudima. One materijalne se polagano otklanjaju, dok se one duševne i duhovne još dugo neće otkloniti. Župnik u Rajevu selu Marko Mikić, dakle s one druge strane rijeke Save, reče za medije: "Ove su poplave ostavile veće duševne posljedice nego dva posljednja rata!"

Možda upravo tu treba tražiti odgovor zašto toliki naši Hrvati i Hrvatice olako napuštaju rodnu grudu.


Vjenceslav Janjić