Gdje je pravda za ubijene policaje u BiH?

14.11.2019

"Prevrnut ćemo svaki kamen u Bosni i Hercegovini kako bismo pronašli ubojice naših kolega”, poručili su 26. listopada 2018. godine predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova Sarajevske županije nakon ubojstva Adisa Šehovića i Davora Vujinovića (rafalima iz automatskog naoružanja), koji su bili na redovnom zadatku u sarajevskom naselju Alipašino Polje, piše večernji.ba.

Nažalost, ni godinu dana kasnije istraga u ovom predmetu još nije dala nikakve konkretne rezultate. Na godišnjicu ubojstva je na mjestu zločina otkriveno spomen obilježje u znak sjećanja na ubijene policajce, čije su kolege kroz suze govorile o Šehoviću i Vujinoviću, svjesni da pravda još nije zadovoljena. Nepostojanje čvrstih dokaza Komentirajući slučaj Eldan Mujanović, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu i direktor Centra za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu, za DW kaže:

"Mislim da je policija na tragu onih koji su izvršili ovo kazneno djelo, ali čini mi se da je problem za sada u nepostojanju čvrstih dokaza pomoću kojih bi počinitelji bili procesuirani i adekvatno kažnjeni. Policiji je poznato da počinitelji dolaze iz kruga automafije koja godinama operira po Sarajevu, međutim slučaj, nažalost, još tapka u mjestu.”

U BiH, kako je pisao Jutarnji list u okviru serijala o automafiji, djeluje dobro uhodani kriminalni lanac koji se specijalizirao za krađu automobila marke Volkswagen, Audi i BMW. Sjedišta tih skupina su na sarajevskim Palama, Sokocu i Istočnom Sarajevu. Svoje najčešće tročlane ekipe noću šalju preko međuentitetske granice na lokacije gdje bi im izvidnici dojavili da se nalazi plijen. Kada ih policajci i spaze, lako im je pobjeći jer sarajevska policija nema ovlasti u potjerama prijeći na teritorij Republike Srpske do kojeg lopovima treba desetak minuta brze vožnje. Nakon krađe, automobili se režu u dijelove ili preprodaju u Crnoj Gori, Albaniji, Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu… Gore opisani slučaj samo je jedan u nizu još nerazriješenih ubojstava policijskih službenika. Prije 23 godine (28.9.1996.) u Sarajevu je ubijen Nedžad Ugljen (likvidiran na parkiralištu iz vatrenog oružja), zamjenik direktora tadašnje tajne službe Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID). Nitko još nije odgovarao za ovaj zločin, o kojem u glavnom gradu BiH skoro nitko ne želi ili ne smije govoriti.

"U Sarajevu je javna tajna da je ubojstvo Ugljena naredila država”, napisao je 2007. Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik tadašnjeg tjednika, a danas portala ‘Slobodna Bosna'. "Bošnjački politički vrh", zabilježio je Avdić, "zamjerao je Ugljenu na njegovim bliskim vezama s Adilom Zulfikarpašićem, najpoznatijim bošnjačkim političkim disidentom, te Harisom Silajdžićem, nekadašnjim premijerom Republike Bosne i Hercegovine a kasnije i članom Predsjedništva BiH, koji su doživljavani kao potencijalni protivnici Alije Izetbegovića."

Avdić navodi i to da Ugljen nije imao simpatije za antiteroristički kamp u Pogorelici u kojem su radili instruktori iz Irana, koji je Amerikancima bio trn u oku. Nakon što je SFOR (tadašnje Stabilizacijske snage u BiH) u veljači 1996. zatvorio kamp, uslijedilo je uhićenje Iranaca, za što je bošnjački politički vrh optužio Ugljena. Citirajući izjavu Ramiza Delalića, ratnog zapovjednika jedne od brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je ubijen u Sarajevu 2007., Avdić dodaje i da je Ugljen "bio veoma koristan” za odnose BiH i Haaga.

Drugi nerazriješeni slučaj ubojstva visokorangiranog policijskog službenika za žrtvu je imao zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara 1999. godine u Sarajevu (podlijegao je posljedicama ranjavanja izazvanog eksplozijom bombe postavljene ispod sjedišta automobila ukojem se nalazio). U istragu je bio uključen, između ostalog, i američki FBI. Na kraju je sve okončano neuspjelim sudskim procesom, pod svojevrsnim mentorstvom američkog generala Jacquesa Paula Kleina, koji je u to vrijeme bio na čelu Misije UN-a u Bosni i Hercegovini.

Klein je bh. javnosti obećao da će ubojice Leutara biti brzo pronađene i osuđene, ali je na kraju sve završeno farsom. Naime, tužba se bazirala na iskazu zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića koji je, prema navodima splitske "Slobodne Dalmacije” iz 2002., u svom iskazu iznio "mnoštvo laži, kontradiktornih izjava i nevještih konstrukcija događaja”. Proces protiv šestorice Hrvata u predmetu "Leutar”, za koji će se kasnije ispostaviti da je montiran, počeo je u srpnju 2001. i trajao je do studenoga 2002. Osim jednog iskaza zaštićenog svjedoka, tužiteljstvo nije raspolagalo drugim dokazima u optužnici protiv šestorice. Iz Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo nam je potvrđeno da se ne vodi nova istraga u predmetima "Ugljen” i "Leutar”.

Također, u Tužiteljstvu Kantona Sarajevo rečeno nam je da su ovi predmeti prošle godine proslijeđeni Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine na postupanje. Tražili smo i komentar iz nadležnog Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, no njegov glasnogovornik Boris Grubešić u kratkoj izjavi za DW je rekao: "U interesu rada na predmetima ne možemo davati nikakve dodatne informacije ili komentare.”
Muhamed Budimlić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu i bivši ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, analizirao je ovu temu za DW. "U Bosni i Hercegovini, nažalost, postoji veoma veliki broj neriješenih teških kaznenih djela, među koja se svakako ubrajaju sva ona sa smrtnim ishodom. Pod tim teškim kaznenim djelima ne smatram samo ova koje ste spomenuli, već i brojna druga ubojstva, počevši recimo od ubojstva Pavla Bezeka u Štrosmajerovoj ulici u Sarajevu prije skoro dvadeset godina, do nasilne smrti ili vjerojatno ubojstva Dženana Memića ili Davida Dragičevića prije nekoliko godina“, rekao je Budimlić.

Prema njegovim riječima, postoji veliki broj očiglednih pokazatelja da državni aparat u BiH ima brojne i teške probleme, odnosno ne funkcionira na zadovoljavajućoj razini.
“Smatram da najveća odgovornost leži na našim predstavničkim tijelima, konkretno Parlamentima BiH i FBiH, Narodnoj Skupštini RS-a te županijskim skupštinama, u čijoj nadležnosti su ne samo donošenje zakona koji reguliraju područje vladavine prava već i nadzor, kontrola i usmjeravanje rada tih institucija kroz utvrđivanje prioriteta i smjernica djelovanja, što u konačnici završava donošenjem proračuna”, ističe Budimlić.

Pored odgovornosti parlamenata, dodaje Budimlić, izuzetno visoka odgovornost za neefikasnost policijskog i pravosudnog sustava leži i na tijelima koja su zamišljena da osiguraju njihovu političku i svaku drugu nepristranost i neovisnost, prije svega Visoki sudski i tužiteljski savjet i tzv. neovisni odbori policijskih tijela.

Budimlić navodi da se za većinu nerazriješenih najtežih kaznenih djela može reći da postoji visok stupanj sumnje da u tim slučajevima vjerojatno postoji umiješanost osoba koje imaju mogućnost utjecaja na policijski i/ili pravosudni sustav te koristeći se tim utjecajem ostaju prikriveni.

"Pod nerazriješenošću smatram ne samo izostanak osuđujuće presude, već se ona može dijagnosticirati u svim fazama postupka. To su neotkrivanje i neprijavljivanje kaznenih djela i njihovih počinitelja, podnošenje nekvalitetnih i manjkavih izvještaja o počinjenim kaznenim djelima, aljkavo i nekvalitetno vođenje istrage i uopće procesa optuživanja, zatim loše vođenje sudskog postupka koje nerijetko rezultira presudama koje ne ispunjavaju onu svrhu koja je propisana zakonom”, zaključuje Budimlić. Građani Sarajeva koje smo pitali za komentar na ovu temu kažu: “Ubiju policajce i nikome ništa.

Pa čemu se onda možemo mi, obični smrtnici, nadati. U BiH je pravda spora i nedostižna.” Poboljšanju sigurnosne situacije u BiH i efikasnijem radu pravosudnih policijskih organa ne pomažu ni česti apeli Ureda visokog predstavnika (OHR) i predstavnika Europske unije u BiH, jer je birokratizirani i korumpirani glomazni aparat očito odan samo političkim elitama, a ne istini i pravdi.


loading...