Džamijski golubovi i građanski jastrebovi – kako nas SDA sve vuče za nos više od 20 godina

sarajevo_u_rujnu
Michael Jordan i Chicago Bullsi su bili ekipa bez osvojenog NBA prstena. Većina glumaca Sumrak Sage nije bila rođena, a danas su već odglumili 5 nastavaka.

U 24 godine od tada (ustvari ako računamo ovaj mandat već sigurnih 28 godina), SDA je u nekoj vrsti opozicije bila nepune 2 godine. Povremene trzavice koje bi završavale kratkotrajnom smjenom jednog-dva ministra (kao pri kraju ovog mandata Vijeća Ministara) ne treba računati u opoziciju. SDA nikada, osim nepune dvije godine prve Alijanse, nije ispustila sve glavne poluge moći u bošnjačkom dijelu Federacije BiH, a temeljem te pozicije i najveći kolač vlasti u BiH.

Piše: Matan Nižić | Poskok.info

Po ovom kontinuitetu vlasti i moći nema im ravnih. Najbliži im je HDZ BiH sa 2 godine pune i 4 godine djelomične opozicije s tim a je od nametnutih ustavnih promjena specifična težina HDZ-a puno manja. SDS se sa usponom SNSD-a već dva mandata povlači po opoziciji. SNSD je bitan politički faktor tek u posljednjih 10-tak godina. SDP je u vlast ušao u dva navrata i teško je reći koji je bio pogubniji za BH društvo.

U čemu je tajna takvog i u Europi rijetko viđenog kontinuiteta političke moći? Odgovor na ovo pitanje nakratko je provirio je sinoć kada je bombastično predstavljena koalicija DF i SDA, ali prvo otkrijmo neke obrasce koji se skrivaju u političkoj mitologiji Sarajeva.

Kada pogledamo vremenski raspon od općih izbora 2000. godine, kada je uz intervenciju međunarodne zajednice sklepana nestabilna Alijansa predvođena SDP-om, pa do općih izbora 2010. godine kada je opet intervencijom međunarodne zajednice sklepana vjerojatno najštetnija izvršna vlast u povijesti poslijeratne Bosne i Hercegovine, može se primijetiti sljedeće:

SDA iz izbora u izbore oscilira između pozicije prve i druge bošnjačke stranke. Čak u odnosu na srpske, a posebno hrvatske stranke rezultat SDA unutar bošnjačkog biračkog tijela je mršav. Svejedno je SDA i u porazima uvijek je uspijevala zadržati dio političke moći i utjecaja, a potom u sljedećem mandatu povratiti i to malo moći koju je dijelila s nekom drugom strankom.

Podloga ovog kontinuiteta moći je objektivne i subjektivne naravi.

Objektivne naravi je da Bošnjaci čine preko 70% biračkog tijela u FBiH. Da biste formirali vlast treba vam natpolovična većina u Zastupničkom domu, a takav samostalni rezultat bilo koja bošnjačka stranka može samo sanjati. Za tu većinu u Zastupničkom domu uvijek trebaju dvije bošnjačke stranke. A jedna je uvijek SDA s obzirom da je jedna od tri glavne nacionalne stranke u BiH, da je SDA neraskidivo vezana za formiranje bošnjačke nacije i da je SDA faktički premrežila društvenu, akademsku i gospodarsku elitu Bošnjaka (ovo im osigurava određeni birački minimum).

Subjektivni element u kontinuiranom obnašanju vlasti SDA je izbor druge stranke s kojom će SDA formirati unutar-bošnjačku koaliciju i tehnologija vladanja u toj koaliciji. Tu se na neki način SDA-u posrećilo.
Golubovi su uvijek isti, jastrebovi se mijenjaju

Druga bošnjačka stranka uvijek navodno predstavlja „građansko" biračko tijelo. Pod navodnicima jer je to najširi pojam za heterogenu skupinu sastavljenu od razočaranih glasača SDA, dijela sekularnih Bošnjaka kojima smeta bliskost SDA i Islamske zajednice, navodno naprednih nacionalno neopredijeljenih, bivših komunista, ali često i radikalnih nacionalista koji spas vide u kreiranju neke hibridne bosanske nacije te u potiranju svih identiteta u BiH, posebno štetnog srpskog i hrvatskog pa ako baš treba i bošnjačkog.

Ova „građanska stranka" je naglašeno i navodno multietnička (to su bile i Stranka za BiH i SDP, a u ovom mandatu će to biti DF). Naravno, ta se "multietničnost" ogleda samo u nekolicini Srba i Hrvata u stranačkim tijelima i na listama, dok se stvarne političke razlike primjećuju isključivo na nekim unutarbošnjačkim pitanjima.
Navodna „građanska" stranka temelji svoj politički program i na unutarbošnjačkom oponiranju SDA, obećavajući napredak i optužujući SDA za nazadak. Dio političke „optužnice" je uvijek i "popustljivost SDA prema srpskim i hrvatskim strankama". Tako je nepopustljiv stav prema srpskim i hrvatskim stranka dio identiteta „građanske stranke", a sukobi se dodatno potenciraju i zbog navodne multietničnosti u pretendiranju na srpske (malo ili nimalo), a posebno hrvatske pozicije u izvršnoj vlasti.

U svakom mandatnom razdoblju u kojemu je SDA dijelila vlast s nekom od „građanskih" stranaka upravo je ta nadobudna građanska opcija poslužila SDA-u za amortizaciju narodnog nezadovoljstva i repozicioniranje SDA pred izbore.
Nakon neuspješnog mandata (a zbog očekivanja koja se stvaraju bošnjačkom biračkom tijelu svaki je neuspješan), biračko nezadovoljstvo bi se sručilo na onoga tko je dobio izbore na politici „drukčiji od SDA", a time i stvorio veća očekivanja. Narušeni međunacionalni odnosi i politička nestabilnost bila bi fakturirana „građanskoj stranci" zahvaljujući čudnom paradoksu na bošnjačkoj političkoj sceni.
Naime, bošnjački birači skloni su izabrati stranku koja obećava faktičku realizaciju „ratnih ciljeva", smanjene ovlasti entiteta, smanjivanje kolektivnih prava Hrvata, da bi onda tu političku opciju optužili za izostanak društvenog napretka ne uvažavajući da su njihova očekivanja ograničila napredak izostankom kompromisa sa političkim predstavnicima Srba i Hrvata.

Kada nabuja biračko nezadovoljstvo, SDA se u tom trenutku repozicionira i nametne kao tradicionalna stranka, puna mana i nedostataka, ali koja može osigurati napredak kroz kompromis sa Srbima i Hrvatima bez rizika za imaginarnu „podjelu Bosne". Ovaj manevar je moguć i zbog stabilnog biračkog tijela SDA koje im osigurava da i u vrijeme totalne defanzive u odnosu na „građansku stranku" koja bude hit na određenim izborima i obećava brda i doline, SDA zadrži dovoljan broj glasova da bude nezaobilazan faktor u formiranju vlasti, te zadrži sve što je potrebno za kontinuitet vlasti i moći (javna poduzeća, resursi, utjecaj na porezne i pravosudne vlasti itd.)

Idemo malo u povijest poslijeratne BiH. Kao što je već rečeno, svaki period rasta i pada SDA vezan je za neku „građansku stranku". Prvo je Stranka za BiH opasno uzdrmala SDA politikom nepopustljivosti i radikalnog unitarizma koja je naišla na oduševljenje velikog broja bošnjačkih birača. Kad je došlo do triježnjenja iznevjerena očekivanja su naplaćena od Stranke za BiH. Dio glasača se vratio SDA-u, a dio je novog hit izazivača našao u građanskom SDP-u (sjetimo se oduševljenja SDP-om iz 2010. i fanatizma voditeljica na FTV-u).
Onda je SDP odigrao sličnu ulogu i stvorio neutemeljena očekivanja birača (Zapadna Njemačka i slični Lagumdžijini The Best Off). SDA se provukla kao druga stranka u vlast sa mlakim stavom. Naravno, SDP je i narušio političke odnose u državi i minimizirao mogućnost napretka kroz kompromis prvo pokušajem izbacivanja SNSD-a, a onda i izbacivanjem HDZ-a. Već na pola mandata se vidjelo da će se nezadovoljstvo birača fakturirati SDP-u, a da će biračku čežnju za stabilnošću namiriti SDA.

Formiranje vlasti 2014.

Sada se možemo vratiti na buran politički vikend. Ako ste iz prethodnog teksta shvatili „obrazac", onda vam se ne čini čudno da je SDA prepustila političku inicijativu DF-u i Željku Komšiću. Nakon što ste ovo pročitali, ne čini vam se čudno da je SDA dopustila da temeljni dokument na kojemu će se zasnivati nova vlast napravi i predloži Demokratska fronta. Pa naravno.
Neka DF-ovci ponesu teret očekivanja promjene. Nadalje DF s Komšićem, a posebno Suljagićem koji u svojim nastupima šovinistički relativizira „hrvatsko pitanje" i ima imidž bošnjačkog jastreba u RS, ima sve predispozicije da izazove društvenu krizu i naruši odnose s Hrvatima i Srbima koje će u drugom dijelu mandata pomirljivo rješavati SDA-a (i tako skupljati političke poene).

Kada se ne dogodi nikakav napredak u Bosni i Hercegovini i kada se bošnjački birači okrenu fazi potrage za stabilnošću, SDA će uletiti s kurvanjskom pričom: „DF nas je ucijenio i nismo mogli drukčije formirati vlast ..."
Planirano je da će DF doživjeti debakl, dok će se SDA izvući od odgovornosti jer je DF narušavao odnose sa Hrvatima i Srbima i stvarao „platforme".

Danas svu averziju i frustraciju Hrvati upućuju prema SDP-u. SDP je unutar hrvatskog biračkog tijela faktično doživljena kao šovinistička stranka, isključivo usmjerena na narušavanje ustavne pozicije Hrvata, iako je SDA bila skoro pa ravnopravan partner u „Platformi" i održavala je na životu.
Vjerojatno je i unutarstranačkim dogovorom SDA i DF-a planirano da će SDA popuniti najviše mjesta i konzumirati najviše moći i utjecaja. DF-u je dodijeljena uloga nominalnog nositelja PROMJENE (koja se neće dogoditi) i uloga „političkog zakuhavanja" sa Hrvatima (oponiranje rješavanju „Hrvatskog pitanja"). Odgovornost za izbacivanje SNSD-a (kao vjerojatne vlasti u RS-u) i izostanka većina za ustavne promjene se već lagano potura DF-u kao „građanskim jastrebovima".

Može li DF izbjeći ovu sudbinu? Može. Hoće li znati to učiniti? Teško!