Duje Šantić: Moga oca su prodali za tri uniforme,vreću brašna,paket ulja i 500 maraka I

...ostaci jedne žrtve, za koje se pretpostavlja da pripadaju posmrtnim ostacima general-bojnika HVO-a Vlade Šantića. Istražitelje je na ovu lokaciju naveo zaštićeni svjedok, koji je u detalje prepričao na koji način je mučen, ubijen i pokopan general-bojnik Šantić. Ekipa portala Direkt.ba razgovarala je sa Dujom Šantićem, sinom general bojnika Vlade Šantića.

Vijest o pronalasku bureta u kome bi mogli biti posmrtni ostaci njegovog oca on i njegova obitelj dočekali su koliko teško, toliko ipak sa olakšanjem što se strašna obiteljska tragedija konačno završava nakon 20 godina potrage za posmrtnim ostacima.

-U meni nema ni mrvice zadovoljstva, ako neko i bude odgovarao za zločin! Mene interesira samo tijelo moga oca - kazao je na početku razgovora Duje Šantić.

On, majka Jagoda i sestra Ivana sa ogromnim zanimanjem i nadom iščekuju rezultate DNK analize ostataka iz bureta u kome su, vjeruje se, posmrtni ostaci general bojnika Vlade Šantića.

Duje je ukratko ispričao kako je njegov otac uopće postao zapovjednik bihaćkog HVO-a, te pod kojim je okolnostima stigao u Krajinu.

-HVO u Bihaću zvanično je utemeljen 25. svibnja 1992.g., iako su u svim hrvatskim selima postojale organizirane „seoske straže" još od rujna 1991. g. Navedenog datuma formirana je 2. Hrvatsko-muslimanska brigada, pod zapovjedništvom Atifa Dudakovića. Moj otac nakon što je prošao obuku u Centru za obuku u Kumrovcu kod generala Rose, već sa činom bojnika, u kolovozu 1992 g. došao je pješice u Bihać sa još 25-26 momaka preko RSK. Donijeli su i oružje i streljivo koliko su mogli ponijeti. Po dolasku postao je načelnik stožera te brigade.

Duje kaže da je takvo stanje potrajalo do studenog 1992. godine, kad je tada Šantić, u međuvremenu već promaknut, postigao politički dogovor s predstavnicima Bošnjaka i izdvojio HVO formirajući GS HVO regije Bihać, sa vlastitom zonom odgovornosti u dužini od 42 kilometra, od Lohovskih brda preko V. Skočaja, Plješevice do V.Baljevca, tj. bivše zračne luke Željava.

-Dobar dio 1993. g. proveo je u Bihaću i Velikoj Kladuši. U ljeto 1993. g. počela su previranja oko autonomije, te nakon smjene Drekovića i postavljanja Dudakovića za zapovjednika 5. korpusa dolazi do sukoba u Krajini. Vlado odlazi u Zagreb, a zapovjedništvo nad HVO Bihać, u njegovom odsustvu preuzima Franjo Grgić - kaže sin ubijenog generala.

Na  pitanje što je bilo povod okrutnom ubojstvu general-bojnika HVO-a Vlade Šantića u ožujku 1995. godine, na području gdje su HVO i Armija BiH imali kakvu-takvu korektnu suradnju, Duje odgovara:

-Krajem rujna 1994. započinje najveća ofanziva Srba na Bihać, koja uglavnom ide preko zone odgovornosti HVO-a i do kraja studenog izgubili su znatan dio teritorija. Vlado Šantić ponovno dolazi u Bihać u prosincu 1994. s prvim zrakoplovom koji je došao u Ćoraliće. Stiže i streljivo koje je kronično nedostajalo, vraća nadu (u dvije bihaćke brigade 5. korpusa već tada je u bijegu 1.200 ljudi ). Dolaskom mog oca, stvari su se pokrenule. VP HVO-a ljude vadi doslovno iz mišjih rupa. Vrši reorganizaciju postrojbe, rastjeruje „korpusove" Hrvate koji se uvukli u zapovjedništva satnija, te do polovice veljače 1995. g. vraća sve crte odbrane na stanje prije ofanzive.

- Sa ocem sam posljednji put pričao 6. ožujka 1995. godine, dva dana prije ubojstva. Trebao je doći u Zagreb helikopterom sa vojnog aerodroma Ćoralići kod Cazina. Tog dana u helikopteru su za Zagreb krenuli Bernardo Jurlina (bivši hrvatski konzul u Bihaću, op.a.), Muhamed Zulić i Drago Lovrić. Četvrti je bio moj otac, ali mu nisu dozvolili da uđe u helikopter - nastavlja Duje.

Kaže da nikada neće zaboraviti posljednje očeve riječi „ ovdje nije dobro, ne valja", što ranije nikada nije govorio.

U nastavku iznošenja svojih saznanja do kojih je došao dugogodišnjom istragom, sin ubijenog generala kaže:

-Prema priči Radovana Klepića, vozača generala Šantića, i Hamdija Abdić Tigar je pijan upao u stožer HVO-a i razoružao stražu (ročnike). Zahtijevao je od generala Šantića da pođe sa njim na proslavu Dana žena, mislim, koja koja vojska na svijetu slavi Dan žena. Tamo su, navodno, oni razoružani i odvedeni u posebnu prostoriju, a general na proslavu, odakle mu se gubi svaki trag. Prije nego što su ih odveli, Dudaković je udario Šantića šakom i opsovao mu majku ustašku - kaže Duje.

- Razgovarao sam u Zagrebu i sa Radovanom Klepićem i Željkom Vujićem koji su bili uz moga oca te kobne noći. Klepić je pred hotelom „Sedra" inscenirao srčani napad, pa je prebačen u bolnicu, odakle je pobjegao i skrivao se u jednom stanu. Poslije dva dana nestao je iz toga stana, da bi se predvečer vratio sa objašnjenjem da je išao vidjeti ženu i djecu. Tek nakon nekog vremena kada je došao Čeka, zapovjednik VP HVO-a, a koji je već imao informacije, priznao je da je taj dan otišao kod Dudakovića i kako se nagodio da promjeni iskaz za što je dobio, pazite sad: tri crne uniforme, za trojicu generalovih pratitelja, vreću brašna, pakiranje ulja i 500 maraka - priča Duje Šantić.

- Franjo Grgić je kad je počela posljednja istraga završio u bolnici, zbog živaca, dobio je i proljev. Vjerujem da nije baš izravno umiješan, ali „ima svoje prste u tome" - dodao je Duje.

Sa neskrivenim ogorčenjem priča o odnosu vlasti kad je riječ o istrazi ubojstva.

- Užasno smo ogorčeni! Bili smo, dok je još bilo friško, kod ministra obrane Gojka Šuška, kod Franje Tuđmana, kod hrvatskih generala. Predsjednik Tuđman ga spomene u Washingtonu, objavi se prilog u središnjem dnevniku HTV-a, još koji dan se piše i onda muk. Nikada se dosada nije desilo da nestane bilo koji general, bilo koje vojske, a da ga 20 godina nitko ne traži - završava priču o obiteljskoj tragediji Duje Šantić, sin ubijenog general-bojnika Vlade Šantića.

Inače, Duje Šantić bio je deset godina hrvatski vojnik, dok je sada zaposlen u Aluminijskom kombinatu u Mostaru, oženjen je, ima dvoje djece. Iako ima stan u naselju Ozimice II koji je na „nestalog" oca, on, majka i sestra nikada ga nisu uspjeli vratiti u posjed.

Direkt.ba