Deklaracija donosi veliki zaokret Zagreba prema Hrvatima u BiH

Hrvati u BIH, majorizacija, HRS, Hrvati u BIH, prava, Herceg Bosna, BIH, popis, brojevi, narodi, HVIDRA, Mostar, Halid Genjac, braniteljske udruge, udruge, HNS BiH, HDZ BiH, javna tribina, Kolinda Grabar Kitarović, hrvati u bosni i hercegovini, Hrvati u BIH, Hrvati u BIH, velimir raspudić, čovjek, vjera, BIH, Hrvati u BIH, hrvati u bosni i hercegovini, Hrvati u BIH, BIH, Hrvati u BIH, HNS BiH, HDZ 1990, hrvati u bosni i hercegovini, Hrvati u BIH, Hrvati u BIH, Daniela Škegro, BIH, Hrvati u BIH, Bošnjaci, udruge, BIH, izbori, Hrvati u BIH, izbori, Hrvati u BIH, Hrvati u BIH, izbori, Daniela Škegro, sabor, Hrvatskom saboru, hrvatski sabor, Hrvati u BIH, sabor, Hrvati u BIH, BIH, Nepravda, dan hrvata, Hrvati, Široki Brijeg, Velika Gospa, dijaspora, hercegovačka dijaspora
Hrvatski sabor danas (srijeda) započinje raspravu o Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH koja dolazi nakon listopadskih izbora na kojima su brojniji Bošnjaci ponovno Hrvatima nametnuli člana bh. Predsjedništva i u uvjetima kada dio tih stranaka pokušava isključiti ključne hrvatske stranke iz vlasti.

Ova deklaracija prigoda je da se podvuče crta i vrlo principijelno zauzmu stajališta o procesima koji se zbivaju u BiH, čime se narušava slovo i duh mirovnih sporazuma za ovu zemlju, kojih je i RH potpisnica. Deklaracija će u svome suštinskome dijelu navesti opće stvari te u popratnom obrazloženju sadržaja nešto stidljivije pozvati na izmjene Ustava i Izbornoga zakona i upozoriti na puzajuće promjene Daytonskoga i Washingtonskoga sporazuma koje su provođene isključivo na štetu najmalobrojnijih Hrvata, piše Večernji list.

Mrkva i batina

Za razliku od prvoga prijedloga Deklaracije, druga "iščišćenija" izostavila je i grijehe, ali i zasluge struktura za stanje sunarodnjaka u BiH.

Početna točka ovih odnosa je organiziranje otpora pred nastupajućom agresijom koja se događala s raspadom Jugoslavije. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je zajedno s ministrom Gojkom Šuškom poticao i pomogao političko organiziranje Hrvata u BiH koji su potkraj 1991. godine organizirali tri regionalne zajednice - Posavsku, Srednjobosansku i Hercegovačku, a zatim i Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu.

Hrvatski je predsjednik imao golem utjecaj na rad ovdašnjeg HDZ-a i svih struktura prije, za vrijeme rata, sve do 1998. godine. Unatoč tome što su pregovori o referendumskome pitanju između Hrvata i Bošnjaka u BiH zapeli oko toga hoće li se odmah država definirati kao zajednica triju republika, što na kraju nije prihvaćeno, Hrvati su izašli i presudno utjecali da BiH bude neovisna država.

Službeni Zagreb je za vrijeme rata financijski, materijalno i logistički potpomagao Hrvate u BiH i njihove institucije te modelirao i mnoge odluke. Tuđman je sugerirao vodstvu HB da prihvati sve odreda mirovne sporazume o zaustavljanju rata, ali i, kako to sugerira Haaški sud presudom šestorici dužnosnika HB, i podjelu zemlje te progon Bošnjaka.

Tuđman je u dogovoru s Ankarom u Washingtonu naložio gašenje Herceg Bosne, zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog rata i uspostavu FBiH. To je bila jedna od najbolnijih i najtežih odluka za Hrvate u BiH, a cijena toga je bio ulazak hrvatskih postrojba u zapadnu Bosnu, oslobađanje Krajine i RH.

Daytonski sporazum i podjela zemlje na dva dijela je, pak, s hrvatske strane bio zalog za mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Odlazak Tuđmana s političke pozornice označio je dolazak vlasti Stipe Mesića i trećesiječanjske koalicije koje su očito hrvatsko pitanje pristale prekrižiti zajedno s krajnje nesklonom međunarodnom administracijom.

U tom su vremenu u BiH izmijenjeni izborni propisi, očito uz prešutni blagoslov Zagreba, a nakon toga se izbacilo legitimne predstavnike Hrvata u vlasti.

Ustavne promjene koje su uslijedile 2002., a nametnula ih je međunarodna uprava, ne bi imale nikakve šanse biti provedene da u Zagrebu nije bila ista garnitura ljudi. Uz odobrenje Zagreba uništen je i sustav hrvatskoga javnog informiranja, doslovno odobren upad u Hercegovačku banku...

Haaška šestorka

Povratak HDZ-a na vlast 2003. samo je na simboličkoj ravni popravio poziciju Hrvata u BiH, a u određenim dijelovima i otežao, navodi Večernji list.

Zagreb je imao ambiciju preuzeti nadzor nad najvećom hrvatskom strankom u BiH, a najveći grijeh bilo je potpuno ignoriranje procesa hercegbosanskoj šestorki u Haagu.

Rezultat toga je i donošenje Deklaracije, čiji je cilj pokazati da i Hrvati u BiH, kao Srbi iz Moskve ili Bošnjaci iz Ankare, imaju zaštitnika.