Bosna - zemlja beznađa

Pišem o Bosni umjetno stvaranih Bosanaca koji ne mogu prežaliti izgubljeni jugokišobran. O Bosni bez Hercegovine, usamljenog otoka snažno udaranog valovima ljubomore i zavisti sa sjevera...

...tiho oplakivanog s juga i zapada, ali još uvijek spremnog biti kameni dom ljutom poskoku i progonjenom uskoku.

Očaj i tuga, jad koji lako postaje bijes, ravnodušje, grizodušje bez kajanja, tjeskoba, ostavljenost, bespomoćnost i beznađe nisu riječi iz novogodišnjih rezolucija ni optimističnih, nazdravičarskih želja iz repertoara novogodišnjeg sijanja optimizma bez pokrića. Ali jesu surova realnost današnje Bosne, razapete između frustriranih i impotentnih izbornih pobjednika, nedoraslih permanentnoj krizi koja početkom nove decenije upravo kulminira pod skrbničkom kapom još uvijek nezabrinute (ali, cinik bi dodao, već dobro zbrinute!) međunarodne zajednice i naroda bez nade. Oni koji su sa mnom prolazili razne seminare, tečajeve i radionice NATO-a, OSCE-a, UN-a i sličnih međunarodnih organizacija, znaju kako i koliko puta sam reagirao na izbacivanje imena Hercegovine iz službenog naziva BiH. Danas i ovdje namjerno pišem o Bosni kao frankesteinovski slijepljenoj tvorevini kojoj je dio glave u Washingtonu, uši u Londonu, ramena u Briselu, srce u Teheranu, pluća u Moskvi...

Upravljači krizom generiraju krizu

Napisane su tisuće analiza, studija, procjena, neformalnih preporuka i obvezujućih postdaytonskih naputaka mjesnim političarima koji su bivali presretni što su upravo oni izabrani implementirati često sukobljene interese Washingtona i Brisela, Londona, Moskve ili Pariza. Nova serija uzaludnih političkih sijela dokazuje da su danas u pravu oni, navlastito među Hrvatima, koji nisu ni izišli na izbore. Koji su i prije tri mjeseca govorili da je besmisleno glasovati ako te drugi mogu preglasati. A tamo gdje te ne uspiju preglasati, naći će sluge spremne biti fikusi u kakvoj-takvoj vlasti i još će takovo političko nasilje nazivati demokracijom!? Oni koji nisu ni glasovali, znadoše i puno prije izbora da su na Pantovčaku i u Banskim dvorima davno navukli povez na oči koje bi trebale vidjeti tu nepravdu. Oni su znali da su predizborna obećanja priče za malu djecu, jer tako žele gospodari prstenova. Znali su da će upravljači krizom najlakše upravljati generirajući novu krizu, dopuštajući različite kriterije za različita područja i različite razine vlasti. Tako bi se moglo dogoditi da Federacijom vlada crveno-zelena, Tihić-Lagumdžijina koalicija uz pomoć hrvatskih političkih lutaka koji će predstavljati upravo one koji im ni u snu ne bi dali svoj glas, one koji su vjerovali da svojim izlaskom na izbore mogu nešto promijeniti, one koji ni jučer ni danas nisu htjeli dati potporu nikakvim multietničkim strankama ni onim verbalno radikalnim pojedincima koji (ni)su svjesni da ih Lagumdžija nikad ne bi prigrlio da ne vjeruje kako ih može iskoristiti kao demokratski ukras njegove tzv. građanske Bosne. Državna vlast se, zahvaljujući Dodiku, ni uz pomoć svih veleposlanika svih sila ovog svijeta, ne će moći formirati bez Hrvata koji imaju izborni legitimitet. I opet će neki negirati duboku podijeljenost i suštinsku, nepremostivu različitost „građanskog" i „etnonacionalnog" viđenja „mirne" Bosne?!

Ničija zemlja

Pišem o Bosni u kojoj je moguće da opetovano osuđivani siledžija i kriminalac, Merim Galijatović, može pod paskom „čuvara poretka", postati „zaštićeni svjedok" u sudskom procesu protiv neutemeljeno optuženih Hrvata za ubojstvo hrvatskog doministra policije. Pišem o sustavu kojeg nema, jer da ga ima ne bi vehabijski zločinac Muamer Topalović, iz zatvora mogao slati suludu ponudu ostatku obitelji Anđelić, onima koje nije stigao pobiti, nudeći im novac za slobodu i valjda oprost tog suludog terorističkog čina. Pišem o izopačenosti onih koje notorni ratni zločinac Mladić vuče za nos punih petnaest godina, a oni sretni što su na dvadestpet godina osudili Darija Kordića, kojemu - znaju to jedni, drugi i treći - prirodnije u rukama stoji krunica nego strojnica. O vodstvu Herceg Bosne kojemu se priprema ukupna kazna od dvije stotine i više godina, ne smiju govoriti ni pisati ni njihovi najbliži. Sudi se cijelom jednom narodu, konzekventno i Republici Hrvatskoj, pola Zagreba šuti, pola se raduje, Sarajevo pobjednički likuje. Sijači magle će i ovakav tekst proglasiti „govorom mržnje", rušenjem regionalne opće pomirbe, a dobro znaju da zapravo sami siju sjeme zla koje za desetak ili manje godina može niknuti samo kao novo krvavo cvijeće. Pišem, jer o tom ne će pisati oni koji za sve (ne)spomenute pravosudne cirkusarije i za sve negativno što se godinama događa u glavnom gradu „tamnog vilajeta", spremno prstom upiru u Banja Luku i Mostar i uvijek iznova pronalaze krivce što svi „kolektiviteti" i svi „građani" ne vole i ne doživljavaju tu i takvu Bosnu, svojom zemljom. Ovakva kakva jest, nedovršeni, neuspjeli pokusni zamorac međunarodne zajednice, država bez Ustava, zemlja bez uprave, Bosna doslovce (p)ostaje - ničija zemlja.

Ivan Baćak

Tagovi: BIH zemlja
13.01.2011 u 06:26