29.11.2017 – dan kada je žrtva osuđena kao zločinac

Slobodan Praljak, Haag, Slobodan Praljak, Haški Tribunal, Slobodan Praljak, Slobodan Praljak, Haag, Slobodan Praljak, Haag, Zagreb, Slobodan Praljak, HVO, Armija BiH, Slobodan Praljak, Haag, hrvatska šestorka u haagu, presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu, hrvatski branitelji, Slobodan Praljak, žrtva, Zločin, Slobodan Praljak, Slobodan Praljak, pismo, posljednje pismo, Slobodan Praljak, general

Milion rečenica koje pokušavaju opisati nepravdu i bol nanesenu Šestorki, njihovim obiteljima i njihovom narodu. Milion rečenica, a opet nijedna dovoljna da opiše nepravedni i rigorozni sud Haškog tribunala. Milion izjava potpore, a opet nijedna dovoljna da promijeni nepravdu.

Svi smo tu, svi žalimo, ali što za 10 dana? Nastavit ćemo sa životima, živjeti sa svojim malim problemima, ali oni neće. Osuda za udruženi zločinački pothvat im ostaje, a obitelj generala Praljka je ostala bez muža i oca... Ona gorčina koja nam je ostala nakon presude i samoubojstva generala Praljka će sadašnjoj petorki ostati do kraja života.

A zašto? Gdje smo to pogriješili?
Kako smo dozvolili da oni koji su se borili za mene, za tebe, za tvoje dijete budu osuđeni kao ratni zločinci?

Tišina....nema odgovora, tek poneko tupo zamuckivanje...
Žalosno je, riječi potpore su na svakom mediju, a nigdje odgovornosti za lošu obranu Šestorke. Kamo sreće da je bilo i proteklih godina barem upola ovoliko izjava i potpore. Možda sada ne bismo osjećali ovu gorčinu ni mi, ni sadašnja petorka.
Generala Praljka nema više. Heroja hrvatskog narode BiH više nema. Pravednom i dostojanstvenom čovjeku sloboda pod nazivom ratnog zločinca nije sloboda, jer ako si pravedan onda nisi ratni zločinac, a ako nisi ratni zločinac, onda ne možeš za to ni biti optužen. Heroj, a ne zločinac.
Kažu život ide dalje...ne, čekaj, ne ide...stao je, Hrvatima u BiH je stao presudom Tribunala.

Žalosno je da nevin čovjek morao umrijeti da bi se probudila savjest pojedinaca koji su ovo mogli spriječiti, žalosno je da je jedna obitelj ostala bez muža, oca da bi se tek onda sjetili Šestorke...Žalosno je sve to, a najžalosnije što su sve hrvatske žrtve ignorirane, što tijela hrvatskih vojnika nisu dostojanstveno pokopana, što posmrtni ostatci hrvatskog naroda nisu nađeni, što nitko ne odgovara za zločine nad Hrvatima...
Žalosno je da sud koji je trebao osuditi zločine, osudio žrtvu. Ali čovjek nije onaj tko sudi, a Haški tribunal nije sud. Sud je na nebu, u Kraljevstvu Božjem jer "blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 10)

Katarina (Zelić) Topić