Uz dan osoba s posebnim potrebama

Strah i hrabrost, ljutnja i veselje, tjeskoba i nada, mržnja i ljubav su neki od osnovnih osjećaja koji su nam svima zajednički.

Te osjećaje prepoznajemo bez obzira iz koje civilizacije i kulturnog okružja čovjek dolazio, jer su nam svima usađeni u narav i pokazujemo ih otprilike jednako. Ako sretnete čovjeka iz čijega jezika ni jednu riječ ne razumijete, svejedno možete vidjeti boji li se nečega ili je sretan. Osjećaji su jezik koji svatko razumije. Usudio bih se reći da su osjećaji, i to upravo oni najbolji među njima, mjera naše ljudskosti, da se kvaliteta jednoga života može izmjeriti prema tome koliko smo voljeli jedni druge, koliko smo pomagali potrebnima, koliko smo se znali prigeti onim najslabijima, bolesnima, nemoćnima. Uvjeren sam, ne samo kao kršćanin nego i kao čovjek, da vrijednost jedne civilizacije i mogućnost njezina opstanka ovisi o tome. Ne o tehnici i mogućnosti proizvodnje, ne o strojevima i oružju koje možemo načiniti, nego upravo o ljudskosti, sućuti  i ljubavi koju znamo pokazati. Ako jedna civilizacija nema te solidarnosti i ljubavi,  pitam se je li uopće vrijedna da se brani i da je pokušavamo održati?

Njemački pjesnik Benn je često pisao o bolesti, umiranju i patnji. U jednom intervju-u novinar ga je pitao: „Bi li vi poželjeli živjeti u svijetu bez patnje, bez bolesti i bez smrti?“ Književnik mu je neočekivano odgovorio: Ne! Bojim se svega toga. Ali, u tome – naizgled- savršenom svijetu bez patnje i teškoća osjećaji kao što su ljubav, suosjećanje, blizina, utjeha, prijateljstvo i mnogi drugi ne bi ništa značili, ne bi bili potrebni te zato ne bi ni postojali. Bio bi to užasno hladan svijet. Zato, unatoč svemu, odlučno kažem: ne!“

U nedjelju 21. ožujka se obilježava dan osoba sa posebnim potrebama. Posebnu bi pažnju trebali obratiti na ljude koji nisu imali sreću da imaju ono što većina ima, zdravo tijelo ili zdrav duh, onih koji nemaju fizičke mogućnosti kao ostali, ili onih koji intelektualno nisu došli do razine do koje prosječan čovjek dođe. Zovemo ih osobe sa posebnim potrebama, a te su potrebe zapravo svima nama iste. I ljubav, i pažnja, i pomoć trebaju svima, samo njima još više, jer ne mogu sami sebi pomoći. Ali zato mi ostali i jesmo tu. Kroz ovih nekoliko rečenica želio bi i zahvaliti i ohrabriti i njih i one ljude koji se o njima brinu. Doista, svi vi koji se brinete o nemoćnima, koji njegujete bolesne, koji se trudite oko onih malih anđela koji žive u svom svijetu u koji mi nemamo pristupa, činite velike stvari, gradite bolji svijet. Sigurno u tom radu ne nedostaje ni umora, ni razočaranja, ni nerazumijevanja. Ali jednako sam siguran da ste učinili za svijet i za ljusko lice naše civilizacije jako puno.

Mnogo je puta to rad koji se ne vidi i ne poštuje dovoljno, jer smo u svakodnevnoj trci toliko zauzeti da ne vidimo druge ljude, niti vidimo one koji su toliko nesebični da svoj život više posvećuju drugima nego sami sebi.

Iz kršćanskoga kuta, korizma je posebno vrijeme tih nesebičnih ljudi, jer se u korizmi sjećamo Kristove patnje, ali i onih rijetkih likova na njegovom križnom putu koji se nisu dali zaraziti grubošću vojnika, strahom učenika, niti bezosjećajnošću mase. To su bili Šimun Cirenac koji mu pomaže nositi križ, ili Veronika koja mu samo može pružiti rubac da očisti lice od znoja i krvi, no opet čini najviše što može. Sveto Pismo i naša vjera nas uče da svaki put kad pomažemo patnicima, nemoćnima, potrebnima, pomogli smo Kristu nositi križ. Svijet bi bio daleko plemenitiji kad bi barem kršćani češće sebi posvijestili onu rečenicu po kojoj ćemo biti suđeni pred licem Božjim:' Što ste učinili nekome od najmanjih, meni ste učinili!'

Jedanput je majka Terezija rekla da su velike ideje najbolji put da se ne napravi ništa. Kada su je pitali što pod tim misli, ona je odgovorila: Da sam razmišljala o tome koliko ima gubavaca, bolesnih i gladnih u svijetu, vjerojatno nikad ništa ne bi učinila. Početak moga poziva je bio kada sam ugledala jednoga i rekla: njemu sad treba moja pomoć. To nije bila velika ideja nego malo djelo. Eto, u ovoj emisiji ja svima koji se brinu za osobe sa posebnim potrebama bez obzira bilo to u ustanovama ili kod kuće želim reći onu malu, ali iskrenu riječ: hvala. I ispričavam se što se toga sjetimo ovako prigodničarski, i žao mi je što se ja sam ovoga ne bih sjetio da mi nisu drugi napomenuli iz osnovne škole Marka Marulića koji su obilježili taj dan.