Šta Hrvati traže u Sarajevu, a odbili su braniti cijelu Bosnu i Hercegovinu!?

Hrvati, Hrvati u BIH, bh. hrvati, Sarajevo
A takav način govora o Sarajevu je već duže primjetan i dominantan u žargonu onih koji u njemu, u njegovom povijesno-duhovnom, socijalnom i političkom identitetu vide opasnost po egzistenciju vlastitog naroda, njegove kulture i duhovnosti. U kontekstu takvog načina govora afirmira se stav da se u gradu Sarajevu vrši sistematsko i obimno narušavanje svih prava, u ovom slučaju Hrvata, dok je za Srbe takav govor postao izlišan, jer su oni teritorijalnim i administrativnim izdvajanjem iz grada i suprotstavljanjem Sarajevu, stavom da je Sarajevo neprijateljski teritorij koji svi Srbi moraju napustiti, sami sebe lišili osnova da se žale na Sarajevo, čak i kada bi zaboravili povijest njegove opsade i čak i kad bi neko odista ugrožavao bilo kakvo njihovo pravo.

Oni to danas čine izdaleka i lamentom nad nekadašnjim Sarajevom (neki dan je takav lament izgovorio nekadašnji građanin Sarajeva Nenad Kecmanović). Istina, njima treba dodati i one koje su Srbi silom i pritiscima protjerali s njihovih ognjišta i prisilili ih da dođu da žive u Sarajevo, gdje im zasigurno nije ni lako ni dobro. Ali, ako je za određene Srbe jasno zbog čega izbjegavaju normalan govor o Sarajevu i njegovoj historijskoj i svakoj drugoj ulozi u našem životu, čudno je, ali i sasvim razvidno da se i neki drugi građani Sarajeva ponašaju ako ne jednako, a ono u biti slično onim prvima.

Iz ne tako davne izjave njegove preuzvišenosti, kardinala Vinka Puljića, koji je rekao da je Hrvatima toliko teško živjeti u Sarajevu da razmišljaju o tome da se iz njega isele, kao i iz izjave gospodina Franje Topića, koji, kazavši "kad to čine 'Napretku' (a 'Napretku' nisu vratili konvikt koji je nacionaliziran, a ni drugima nisu vratili još veću i vredniju imovinu i mada nije jasno ko su ti koji mu to čine i kakvu ti ljudi vezu imaju sa Sarajevom i Bošnjacima), šta tek čine običnim Hrvatima".

Kao neka vrsta bibera po pilavu dolazi i izjava kazališnog redatelja Gradimira Gojera, koji tvrdi da se u Sarajevu sistematski godinama guše sva prava Hrvata i na njih vrši stalni pritisak da im je opstanak u gradu nemoguć. Sasvim je jasno da se tim načinom govora, tim općim neadresiranim i neobrazloženim optužbama ne govori uopće o konkretnim problemima, nego se priopćavaju veoma dalekosežne političke optužbe i apelira na opravdanost i nužnost zahtjeva da se i Hrvati, kao i Srbi, i teritorijalno i državno izdvoje od Bošnjaka i tako dokrajči egzistencija ove zemlje i države.

Neosnovane optužbe

Da bi se takav cilj politički opravdao, treba na svaki način, pa i ovim i ovakvim izjavama, optužiti Sarajevo, a to znači Bošnjake, za navodnu apsolutnu vladavinu u državi.

Radi se o paušalnom, neosnovanom i sadržinski nedefiniranom načinu govora, u kojem se ne definiraju izvor, razlog i predmet pitanja o kojem se govori, pogotovo i iz takvog govora je jedino izvjesno da se Sarajevo optužuje kao mjesto u kojem se vrši nasilje nad pravima i interesima katolika i Hrvata s konotacijom koja ga definira kao muslimanski grad i centar muslimanske politike.

Ono što se jasno razabire iz ovog tipičnog nacionalističkog žargona sastoji se u tome da se paušalno i kroz Sarajevo optužuju islam, muslimani i sam grad kao njihov politički i duhovni centar za vršenje vjerskog i nacionalnog pritiska i obespravljivanja pripadnika druge vjere i nacije kojoj Bošnjaci ne dozvoljavaju da bude ravnopravna.

Jedino što je u tom cijelom kontekstu istinito jeste činjenica da je Sarajevo odista duhovni centar muslimana Bosne i Hercegovine i politički centar Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda zemlje, ali i svih drugih naroda koji ga kao takvog prihvaćaju. Istina je i da su Hrvati pokazali animozitet prema toj ulozi Sarajeva i odbili braniti cijelu Bosnu i Hercegovinu i da su se uglavnom povukli na teritorij tada nezakonite tvorevine „Herceg-Bosne", odakle su čak poveli i rat protiv svoje države, prikriven floskulom hrvatsko-muslimanskog sukoba koji je ustvari i pravno i politički bio rat dijela Hrvata protiv Bosne kao jedinstvene države.

Ono što je ovdje bitno jeste da niko nije zbog toga ni optuživao Hrvate i da su Bošnjaci mirno čekali da se Hrvati oslobode zabluda o nekakvoj milenijskoj hrvatskoj Bosni i Hercegovini (ovo je citat jednog hrvatskog političara) i da se uključe u svoju historijsku i prirodnu državu koja se više od tisuću godina zove Bosna (i Hercegovina).

Dobro, može biti da predstavnici Katoličke crkve imaju neke svoje razloge za tužbe, mada i oni dobro znaju da je katoličanstvo na tlu Bosne i Hercegovine opstalo upravo zbog toga što je opstala Bosna i Hercegovina kao država, jer je ideja o redukciji hrvatskog prostora na zapadnu Hercegovinu vodila nestajanju katoličanstva na bitnim dijelovima na kojima je ono nastalo i održalo se tijekom cijele bosanske povijesti (zar nisu organizirana iseljavanja bosanskih Hrvata u Hercegovinu), ali nije razumljivo da jedan političar i ujedno jedan od vodećih ljudi u upravi grada Sarajeva ima obraza blatiti grad u kojem i on i jedan drugi Hrvat drže glavne pozicije.

Ta vrsta političke akrobatike je na ovim prostorima nezapamćena. Ako se u gradu vodi antihrvatska politika, zašto taj borac za hrvatstvo nije podnio ostavku i napustio tu družinu koja promovira antihrvatstvo u gradu Sarajevu? Ima mnogo poluinteligenata koji optužuju Sarajevo zbog toga što je ono muslimanski grad. Od sredine 15. stoljeća ono to i jeste, ali to nije nikome smetalo i ne smeta ni danas.

Štoviše, nigdje u Europi otad pa do danas nije snažnije afirmiran autentični multikulturni, multireligijski i multinacionalni stil života kao u Sarajevu i u cijeloj muslimanskoj Bosni. U tome Sarajevo nema premca ni u našoj zemlji ni na Balkanu ni u Europi.

Grad u kojem su od njegovog nastanka muslimani bili većinsko stanovništvo nije nikada zapamtio progon drugih, osim kada je sam bio paljen, uništavan, okupiran ili opsjedan od tih drugih. Veoma je teško, nakon svega što smo preživjeli, čitati i slušati ovakve izjave ljudi koji nose ogromnu odgovornost za stanje među nama, a igraju se historijom i sudbinama svih nas.

muhamed filipović/dnevni avaz