Splite, reci zbogom onima koji to zaslužuju!

15.12.2012

Uvijek sam bio za poštivanje hijerarhije i autoriteta. Samim time mislim da izbornici i treneri imaju potpuno i neupitno pravo odlučivati o svojim sastavima.

Za to su plaćeni, a za rezultat koji donose njihove odluke sami i odgovaraju. Slavko Goluža, kao izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, treba imati potpunu slobodu u odabiru svoje momčadi. Ako smatra da Ivano Balić, Pero Metličić, Nikša Kaleb ili bilo tko drugi nije u dovoljno dobroj formi i ne može odgovoriti zahtjevima koje izbornik stavlja ispred njega, Golužino je pravo da ga ne pozove u reprezentaciju i da rezultat kroji svojim idejama. Zato se nakon natjecanja treba podvući crta i raspraviti o tome je li rezultat adekvatan ulaganjima i očekivanjima.

No, ono što je nepristojno, pokvareno i neprihvatljivo je način na koji funkcionira rukometni savez. Petar Metličić je, uz Červara, Balića, Džombu i nekolicinu drugih tvorac najjače rukometne sile u povijesti. Pero je bio igračina, junak, kapetan, ljubimac navijača. Igrao je po 60 minuta svaku utakmicu, cijelo prvenstvo. Tukli su ga, gazili, mlatili, ali se nikad nije žalio. Uvijek je bio ponosan na grb koji predstavlja.

Mirza Džomba je i dan danas noćna mora vratarskih legendi rukometa. Nebrojeno puta najbolji strijelac svjetskih i europskih prvenstava. To je igrač koji je i prije prvenstva već bio uvršten u najbolji sastav cijelog natjecanja. Svaki gol je slavio kao da je pobjednički na utakmici. A golmani... i kad bi znali da slijedi „suhi list" nisu mogli ništa protiv njega.

Nikša Kaleb je možda i najsrčaniji igrač koji je ikad nosio dres hrvatske reprezentacije. Njegov obrambeni stisak je zaustavljao igrače koji su mnogima bili nezaustavljivi. Autor je jednog od najatraktivnijih golova u povijesti. Borac bez mane. Davor Dominiković i Denis Špoljarić su nekoć bili kineski zid na liniji od 6 metara. Ministri obrane, kako su im tepali. O Renatu Suliću ne treba trošiti riječi. O njemu najviše govori činjenica da mu je jedan Igor Vori bio zamjena.

Što je zajedničko svima njima (osim čitavog niza odličja raznog sjaja)? Zajedničko im je to što nikad nisu imali priliku odigrati oproštajnu utakmicu u reprezentaciji. Zajedničko im je to što su svi maknuti iz reprezentacije mimo svoje volje, na iznenađenje javnosti. Zajedničko im je to što su iz reprezentacije maknuti kada nisu htjeli potpisati za Gopčev Zagreb (Metličić, Sulić, Džomba) ili su otišli iz njega (Balić, Špoljarić, Šprem).

Najveći među jednakima, rukometni Maradona, Ivano Balić samo je posljednji u nizu žrtava vladara hrvatskog rukometa i predsjednika rukometnog kluba Zagreb. Balić možda trenutno nije u formi. Možda po igri i ne zaslužuje poziv u reprezentaciju. Možda je njegovo vrijeme prošlo. Ali budimo realni, taj isti Balić nije bio u ništa boljoj formi u Srbiji i u Londonu, ali je ipak bio u reprezentaciji. Zašto? Zato što nije igrao za Atletico Madrid, nego za RK Zagreb. Zato neće nikada dobiti oproštajnu utakmicu, zato nikada neće dobiti zadnji pljesak svoje publike. Doživit će istu sudbinu kao i gore navedeni prije njega. Samovolja i inat jednog čovjeka postepeno uništava ono što je Červar dugo gradio i ostavio nam u nasljeđe. Ne, ne mora Balić do smrti biti reprezentativac.

Međutim, zadužili su nas. Slavili smo ih. Veselili se i plakali s njima. Zaslužili su i da im kažemo „zbogom". Gobac i Goluža nam to nisu omogućili. Zato predlažem rukometnom klubu Split i gradu Splitu da isprave grijehe drugih. Predlažem da u nekom slobodnom terminu organiziraju humanitarnu utakmicu u kojoj će okupiti one najveće kako bi im splitska publika, ona publika koju, iako to neće reći na glas, najviše vole priredila dostojanstven oproštaj. Vjerujem kako bi se na takvu manifestaciju odazvali i mnoge svjetske zvijezde. Oni koji su se protiv njih žestoko borili rukometnim megdanima. Ideja je nastala. Promovirajmo je, dijelimo je, predlažimo je... možda je netko i prihvati.


Napisao: Ilija Radić/split.com.hr

loading...