MARINO MARIĆ Rođen sam i odgajan za vrijeme rata u Mostaru, ali djetinjstvo mi je bilo divno

Marino Marić

Marino Marić (29) nije se puno naigrao na rukometnom Croatia kupu u Poreču. No, jedan je od zaslužnijih igrača za preokret u susretu s Katarom (33:28) jer je u završnici postigao tri pogotka, kada je izbornik Červar igrao u napadu sedam na šest.

Tko zna, možda su mu te minute pomogle da ga izbornik uvrsti među putnike na Europsko prvenstvo koje će 9. siječnja početi u Austriji, Norveškoj i Švedskoj. Opet, navikao je Marino da ga izbornici izostave, čak i u trenucima kada je bio u dobroj formi, primjerice 2014. i 2015.

– Kao klinac sam htio igrati nogomet jer je to bio sport koji je bilo popularan ne samo u Mostaru već vjerojatno u svim mogućim gradovima na svijetu. No, roditelji su mislili drukčije. Rekli su mi da mogu trenirati bilo što, ali samo ako je u dvorani. Nisu htjeli da treniram vani, na hladnoći i kiši. Tako sam se s devet godina upisao u Rukometni klub Zrinjski. Trenirao sam u istom klubu u kojem su počela braća Karačić, u istoj školskoj dvorani gdje je prve košarkaške korake napravio Bojan Bogdanović, danas NBA igrač Utah Jazza – priča Marić.

Goluža ga nije volio

U početku je igrao na mjestu lijevog vanjskog pucača.

- Da, ali me pozicija kružnog napadača uvijek privlačila. Nakon tri godine ozlijedio nam se pivot i to je bila prilika za mene. Naravno, odmah sam je ugrabio – kaže Mara.

Zanimljivo je da su uvjeti u dvorani bili prilično loši. To je jedina dvorana u Mostaru i u njoj su trenirali svi klubovi. Naravno, tek kad bi završila škola.

– I danas na ulazu u Mostar stoje temelji nove dvorane koja nikad nije sagrađena. Čim bi bilo lijepo vrijeme, mi smo trenirali vani, na betonu – istaknuo je Marić.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo u Mostaru?

– Rođen sam i odgajan za vrijeme rata, ali djetinjstvo mi je bilo divno. Ne sjećam se baš puno toga jer sam bio mali, ali se sjećam da smo se znali igrati ispred zgrade i da su mi roditelji uvijek govorili da ne idem nikako do kraja zgrade jer ondje vrebaju snajperi. Kad sam bio malo stariji, proglašeno je primirje. Dolazim iz obitelji u kojoj je bilo važno jeste li dobar čovjek, a s druge strane nije bilo važno tko je koje nacionalnosti – prisjeća se tih dana Marino.

U prvoj momčadi Zrinjskog debitirao je sa 16 godina, a nakon što je s Hrvatskom 2009. osvojio svjetsko zlato u Tunisu za igrače do 19 godina, dobio je poziv PPD Zagreba.

– U Mostaru sam završio osnovnu i srednju školu i potom se uputio u Zagreb. Zoran Gobac i Bartol Kaleb, tada čelni ljudi kluba, našli su se s mojim roditeljima i sve su brzo dogovorili. Meni je bila velika čast igrati s Lazarovom, Džombom, Balićem, Štrlekom, Valčićima... Pored mene su na pivotu tada u Zagrebu bili Norvežanin Loke i Slovenac Lubej. Treneri su mi bili Maglajlija i Bašić i oni su mi davali puno prilika za igranje. Hvala im na tome.

Prije nego što se uputio u Njemačku, igrao je pola sezone u Mariboru.

– U Melsungen sam došao 2014. Evo, tu sam već šestu godinu. Zasad mi je dobro, imam ugovor do 2022. Grad je malen, ima oko 15.000 stanovnika, ali i sve što treba za lijep obiteljski život. Ima tamo i jedna tvornica koja je glavni sponzor kluba i imam osjećaj kao da cijeli grad u njoj radi. Sve mi je na tri minute, na trening idem pješke. Jasno, najčešće se izvan dvorane družim sa suigračima, našim Pavlovićem i Crnogorcem Simićem.

U seniorskoj reprezentaciji bio je prvi put prije točno deset godina, na Europskom prvenstvu u Austriji.

– Tada sam bio 17. igrač, ali sam bio tamo. Igrao sam potom na SP-u 2011. i EP-u 2012. Na Igre u London 2012. nisam išao jer me izbornik Goluža nije zvao, a preskočio me i za sljedeća tri velika natjecanja. U reprezentaciju me vratio Željko Babić, kada smo na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili broncu. Onda su me malo zadesile ozljede zbog kojih sam propustio Igre u Riju, svjetska prvenstva u Francuskoj i Njemačkoj 2017. i 2019. godine. Igrao sam tek na EP-u u Hrvatskoj 2018. – ispričao je Marić.

Brat igra u Metalurgu

Rano ste se oženili, u 23. godini?

– Da, imam troje djece. Dvije kćeri i sina. U rasponu od dvije do sedam godina.

Što volite raditi u slobodno vrijeme?

– Inače jako volim provoditi vrijeme na Neretvi. Ljubav mi je ribolov. Imam kompletnu opremu za lov pastrva, koja je vlasništvo mog tate. Ima raznih tehnika kako se love, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Uglavnom, nisam još uhvatio kapitalca od dva kilograma – istaknuo je Marić.

Osim što igrate i pratite rukomet, pratite li još neki sport?

– Često znam gledati nogomet, uglavnom lige tzv. petice. Najdraži klub mi je Barcelona. Pratim i NBA ligu zbog Bogdanovića. Šest godina mlađi brat Marijan također je rukometaš.

Od ove sezone igra u skopskom Metalurgu na mjestu lijevog vanjskog pucača. Ide mu dosta dobro, trudi se i ima moju punu podršku – rekao je Marino.

Europsko prvenstvo?

Realno, imamo dobar ždrijeb i vidjet ćemo kako ćemo ga iskoristiti. Bitno je ući u turnir s puno emocija i onda će sve biti puno lakše. Nema stresa, nema grča – zaključio je Marić.

S obzirom na to da ste iz Mostara, jeste li ikada skakali s čuvenog mosta?

– Znate za priču da kada pravog Mostarca pitate je li skakao s mosta, on uvijek mora reći da jest, makar i lagao. Šalim se, nisam skakao, premda sam puno puta bio na mjestu odakle se skače. Vjerojatno bih skočio (smijeh) kada bih morao od nečega ili nekoga bježati.