'Splićo idi kod moje majke i sestre, reci im da ih volim...'

Čudesna priča koju treba svako malo podijeliti, najviše zbog bisera koji vole mrziti...

"Sreli smo se u spavaonici gardijske brigade
sredinom 91. godine. Prilikom oblačenja
uniforme uočio sam na njegovom ramenu
istetovirano DINAMO ZAGREB, isto kao i on
na mojoj ruci HAJDUK SPLIT. Pomislio sam,
moglo bi biti gusto i u tom trenutku on mi
priđe i kaže: "Ja sam Robert. Iz Zagreba sam.
Pretpostavljam da si ti iz Splita.", na što sam
se samo nasmijao.
Iz džepa je izvadio dvije krunice. Jednu je
stavio sebi oko vrata, a drugu je pružio meni
rekavši: "Splićo, za sreću...".
Tu i tamo znali bi žestoko upasti u raspravu
tko je bolji, tko je stariji, tko ima više
trofeja, HAJDUK ili DINAMO i na kraju bi
završili s cigaretom i pokojom bocom votke.
On bi tada pjevao DALMACIJA U MOM OKU a
ja LEPE TI JE ZAGORJE ZELENE.
Godina gospodnja 92., Livanjsko ratište,
vuko*ebina bez imena i značaja, jutro, od
hladnoće se ledi krv u žilama, dvije vreće za
spavanje ne pomažu. Robi se diže prvi kao i
svako jutro da naloži peć, izlazi van i nakon
nekoliko trenutaka pucanj, jedan pa drugi...
Iskočim iz vreće, zgrabim pušku, izletim na
vrata a on leži nasred dvorišta dok krv
natapa snijeg oko njega... Dopuzim do njega,
podignem mu glavu, a iz usta mu lipti krv i
pjena. Žestoko mi je stisnuo ruku rekavši:
"SPLIĆO IDI KOD MOJE MAJKE I SESTRE. RECI
IM DA IH VOLIM...". Zadnji pogled, zadnji
stisak i zauvijek kraj... Nije bilo suza. Samo
tuga i bol. Žestoka bol koja oduzima dah...
Sprovod je bio na groblju u Velikoj Gorici.
Stotinjak ljudi, počasna straža, majka i sestra
i lijes prekriven Hrvatskom zastavom...
Nakon sprovoda prilazi mi njegova majka...
drhtavim rukama mi pruža zastavu i kaže:
"Uzmite ovo kao uspomenu na mog Bobu,
znam da bi vam je i on dao...".
Nikada prije, nikada poslije, nisam vidio
tužnije oči i krupnije suze nego tog dana na
groblju u Velikoj Gorici. Umrla je četiri
mjeseca poslije, kažu, od tuge za jedinim
sinom...
Dvadeset je godina prošlo, a ja se uvijek
sjećam i ponovno ona ista žestoka bol koja
oduzima dah. Dao bih sve plakete, sve
ordene, sva priznanja da mogu sjesti s njim,
zapaliti cigaretu, popiti koju bocu votke i
slušati kako pjeva DALMACIJA U MOM OKU...
Ponekad izvadim krunicu i zastavu iz ormara,
presložim je u spomen na najboljeg prijatelja
kojeg sam imao... i sjećam se."
5.8.1995.

Nogometne vijesti

08.02.2018 u 21:35