Pogled u prošlost: Životni put nogometaša HŠK Zrinjski - Josipa Ćurkovića

pogled u prošlost, ivan ćurković, HŠK Zrinjski

Odmah po dolasku zaposlio se u mostarskim rudnicima. U braku sa suprugom Marijom rođenom Maričević dobio je nekoliko djece, od kojih je u Mostaru ponajviše ostao upamćen sin Josip. Josip ili kako su ga Mostarci zvali Joško rodio se 28. veljače 1916. godine u Brezi, gdje mu je otac vjerojatno kratko obitavao sukladno svom rudarskom poslu. Međutim, Joško je odrastao u Šantićevoj ulici koja je dobila ime po poznatom mostarskom pjesniku. Istom onom Aleksi koji je po prolomu oblaka 30. travnja 1919. godine u sklopu i čast Zrinsko-Frankopanske proslave održao prigodni svečani govor pred domom „Hrvoja". Obećao je doći i kiša ga nije spriječila da uveliča slavlje svojih sugrađana.

U takvom Mostaru odrastao je i stasavao Josip Ćurković koji je po završetku osnovne škole upisao i završio Srednju strojarsku tehničku školu u Sarajevu. Po povratku sa školovanja priključuje se HŠK Zrinjski u kojem postaje standardni igrač sredine terena. U privatnom životu bio je veseo i dobronamjeran čovjek, sklon mostarskim liskalucima. Od suigrača najviše se družio s jednim od najboljih prijeratnih igrača Zrinjskog Đorđem Simićem, u Mostaru znanom kao Đoka Amerika. Igrao je Joško kratko vrijeme i za gradskog rivala J.Š.K. Naime, u to vrijeme svi mostarski klubovi bili su u priličito dobrim odnosima te nije bilo neuobičajeno da nogometaš napravi transfer iz jednog u drugi klub, što je danas izgleda još uvijek nezamislivo. Ali nije uvijek sve bilo med i mlijeko.

Tako je ostao upamćen, malo znan ali u dnevnim tiskovinama opširno opisan slučaj kako je 17. travnja 1938. godine Zrinjskom oteta titula. Što se dogodilo? Kada je već bilo očekivano da se Zrinjski okiti titulom najboljeg kluba u mostarskoj župskoj ligi J.Š.K. je na preočit način dopustio Veležu da ostvari pobjedu, a sve kako HŠK Zrinjski ne bi osvojio prvenstvo Mostara. Da nije bilo tih zakulisnih radnji Plemići bi 1938. godine postali prvaci Hercegovine. Koliko su nogometaši Zrinjskog bili povrijeđeni i izrevoltirani tim činom najbolje svjedoči podatak kako su sutradan dozvolili da ih vojni klub Vardar pobijedi s nevjerojatnih, rekordnih 23:1. Tako je zahvaljujući boljoj gol razlici Vardar na tablici preskočio nekorektni J.Š.K, čime se Zrinjski koliko-toliko „odužio" nesportskom potezu Jugoslavenskog športskog kluba. Tih godina za prvi tim Zrinjskog standardno je igrao i Joško kojeg nakon prisilne zabrane rada kluba posao i životni put odvode u Lukavac. Upravo je u Lukavcu nastavio nogometnu karijeru nastupajući za lokalni klub FK Radnički. Ozljeda koljena spriječila je svaku daljnju nogometnu karijeru, ali je ljubav prema sportu utjecala da u lukavačkom klubu djeluje kao član uprave kluba. U tom bosanskom gradiću boravio je u razdoblju od 1949. do 1953. godine radeći u tvornici sode.

Kako je u voljenom gradu 1951. godine otvorena tvornica „Soko" koja je u to doba mahom upošljavala strojarske tehničare Josip se početkom 1954. vraća u Mostar da bi do 1961. godine radio u spomenutom poduzeću. Nakon toga prelazi u direkciju boksitnih rudnika. Nakon dvije godine, dobro plaćeni posao i poslovni izazov odvodi ga put Beograda gdje se upošljava u poduzeću „Rudnap" u kome radi do 1971. kada se trajno vraća u grad na Neretvi. Beograd mu nije „legao" jer su mu nedostajali Mostar, bivši suigrači, liskaluci i Neretva na čijim obalama je znao provoditi sate i sate u ribolovu. Često je u ribolov vodio i sina Ivana koji je sukladno očevim sportskim genima napravio za naše prilike impozantnu nogometnu karijeru.

O tomu je sve poznato zahvaljujući pisanju gosp. Josipa Muselimovića. Ono što je manje poznato jeste da je legendarni Ivan Ćurković na svijet došao pod prilično neuobičajenim okolnostima. Majka Ela djevojački Balić (ponegdje upisana kao Elizabeta) rođena 11. listopada 1914. godine u Zenici prilikom poroda 15. ožujka 1943. godine bila je prisiljena roditi sina Ivana carskim rezom. Za spomenutu trudnicu sretna okolnost bili su ratni uvjeti. U mostarskoj bolnici u to vrijeme bili su stacionirani iskusni njemački liječnici koji su uspješno napravili carski rez. Ivan Ćurković kojeg svi u Mostaru oslovljavaju prema krsnom imenu Ivica pri porodu je težio svega 1.500 grama, ali je zahvaljujući brižnim roditeljima preživio te kasnije ostvario hvale vrijednu sportsku, ali i diplomatsku karijeru.

Otac Joško je po povratku iz Beograda ostatak radnog vijeka proveo na starom radnom mjestu tj. u boksitnim rudnicima gdje je bio uposlen sve do zaslužene mirovine. Joško Ćurković preminuo je 17. studenog 1983. godine onako kako je i živio, blago i neprimjetno, u vlastitom domu čitajući dnevne tiskovine. Pokopan je na groblje Masline u Mostaru. Uspomene na nogometaša Zrinjskog Josipa-Joška Ćurkovića sačuvao je u svojim sjećanjima njegov sin, proslavljeni vratar Ivan Ćurković.

Osim sjećanja na svog oca, Ivan Ćurković je ustupio i nekoliko starih fotografija Plemića iz sredine tridesetih godina prošlog stoljeća, a koje do sada nisu bile poznate ni najzagriženijim kolekcionarima i arhivarima našeg kluba. I na koncu, treba istaći da su vezano za povijest Zrinjskog od strane nekolicine entuzijasta i ljubitelja kluba prikupljeni brojni i javnosti do sada nepoznati materijali, stare fotografije i dokumenti koji će se u dogledno vrijeme nastojati prezentirati u tiskanom obliku. Međutim zbog zahtjevnosti cijelog poduhvata potrebno je imati podršku šire zajednice jer bez toga će sve zamišljeno biti teško ostvarivo. Ali o tomu detaljnije nekom drugom prigodom!

Nino Rotim/HERCEGOVINA.info