Pogled u prošlost: U spomen na Miroslava Micana Kordića

15.11.2019

Mnogi će odmah reći da bez novca nema ni uspjeha u sportskim natjecanjima. Istina, novca i ulaganja u infrastrukturu nikad nije dovoljno, ali nije to uvijek ni presudno. Puno je važnija atmosfera u klubu i oko njega, vjernost i podrška navijača bez obzira na ostvareni rezultat. Ipak važan kotačić u svakom poslu, pa tako i u radu nogometnog kluba su ljudi, počevši od nogometaša preko trenera pa sve do članova uprave kluba. Kada se sve to posloži, rezultat ne može izostati. Nekoliko puta smo se i pod Bijelim Brijegom uvjerili što se dešava kada momčad preuzme trener „koji nema kapacitet".

A HŠK Zrinjski je imao sreću da ga u prvim godinama nakon obnove rada kao trener vodi upravo jedan kvalitetan stručnjak kojem se ovih dana navršava četrnaest godina od smrti. Dakako riječ je o Miroslavu Kordiću-Micanu, čovjeku čiji je cijeli životni vijek bio prožet nogometom. Na pragu punoljetnosti zaigrao je za FK Velež u kome je na poziciji lijevog krila ostvarivao svoj puni nogometni kapacitet sve do kobne ozlijede sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Traga je ostavio i u mostarskoj Lokomotivi, Mladosti iz Širokog Brijega te Neretvi iz Metkovića. Rado je radio s mladim igračima i s ponosom ga se sjećaju u Omladinskoj školi HŠK Zrinjski. Kao predan čovjek svom poslu obnašao je i funkciju direktora stadiona, vodeći računa i o najsitnijim detaljima. Po konstruktivnosti ostao je upamćen i u analima Nogometnog saveza Herceg-Bosne te NS Bosne i Hercegovine. HŠK Zrinjski nije zaboravio svoju legendu te se svake godine organizira turnir u njegovo ime na kome se natječu mladi nogometaši iz regije.

Danas je trener Zrinjskog proslavljeni nogometaš Blaž Slišković. Kakva je igračina bio najmjerodavniji za ocijeniti svakako je Zinedine Zidane kojem je Baka bio jedan od uzora u vremenu dok je igrao u Francuskoj. Bakin djed, imenom i prezimenom također Blaž Slišković zvan Blaško, a nekoć predsjednik HŠK Zrinjski ostao je upamćen i kao jedan od većih zemljoposjednika u tadašnjem Mostaru. Čini se lakše nabrojati što nije imao nego što je sve posjedovao. U naselju Zahum imao je vinski podrum te je trgovao vinom, držao je dvije gostionice-po jednu sa svake obale Neretve. Sukladno svom poslu često je boravio u gostionicama te je ostao upamćen kao krupan čovjek kojem se nije smjelo zamjeriti po pitanju nacionalnih i političkih uvjerenja.

Vrsni kroničar Karlo-Drago Miletić navodi kako je Blaž Slišković znao ući u gostionicu punu oficira Kraljevine Jugoslavije i naručiti sviranje Lijepe naše. Kada se nazočni oficiri ne bi ustali odati počast hrvatskoj himni odmah bi ih fizički napao. Zbog takvih sukoba tijekom dvije godine predat je 22 puta sudu Kraljevine Jugoslavije. Znao je Blaž nekad izvući i deblji kraj te je jednom takvom prigodom proboden bajunetom. Miletić navodi da je Slišković kao pristaša grupe Vokić-Lorković 1945. godine uhićen od strane NDH vlasti i pogubljen. Naime, ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga Ante Vokić su u ljeto 1944. godine očito shvatili kakvi „vjetrovi pušu" na globalnoj sceni i kakva sudbina čeka hrvatski narod te su željeli ući u sporazum s Hrvatskom seljačkom strankom, a potom ostvariti pregovore sa Saveznicima. Osuđeni su za izdaju, zatvoreni te početkom svibnja 1945. pogubljeni, a s njima i svi njihovi istomišljenici.

Sudbina nije mazila ni Miju Mikulića zvanog Miško koji je također u razdoblju između Dva svjetska rata ostavio traga u HŠK Zrinjski. Mijo se rodio se u Kočerinu 1898. godine. Već u dobi od sedam godina dolazi u Mostar gdje završava osnovnu školu, a kasnije i pekarski zanat. Nakon toga otvara pekaru u mostarskom naselju Cernica. Imati u to doba jednu od tri ili četiri pekare koliko je tada egzistiralo u Mostaru potvrda je kako je Mijo bio sposoban čovjek. Stoga je kao značajniji privatni poduzetnik tog vremena bio rado viđen član većine hrvatskih društava koja su imala sjedište u Mostaru. Povremeno je pomagao pjevačkom društvu Hrvoje pri kupovini glazbene opreme, a početkom tridesetih godina prošlog stoljeća obnašao je funkciju zamjenskog člana odbornika u Napretkovoj muškoj podružnici u Mostaru. U tom istom razdoblju ostao je upamćen prvo kao podpredsjednik, a kasnije i predsjednik HŠK Zrinjski. To je bilo dovoljno da se nakon rata Miji napakuje tko zna kakva optužnica i da se 1950. godine otpremi na dugogodišnju robiju u zatvor na Čengić vili u Sarajevu. Zbog nehumanih uvjeta u zatvoru vrlo brzo oboljeva te je kazna prinačena, a on pušten na kućno liječenje. Umro je vrlo brzo nakon puštanja iz zatvora, i to u kolovozu 1952. godine. Pokopan je kao i mnogi Zrinjevci na groblju Šoinovac. Međutim, vezano za Miju i njegovu veliku ljubav HŠK Zrinjski ostao je upamćen jedan naoko nebitan detalj. Naime, kao vlasnik pekare i predsjednik Zrinjskog prije odlaska na gostovanje svakom igraču ponaosob uručio bi jednu „štrucu" kruha. Naime u to, za današnje pojmove neuporedivo doba, igračima se plaćalo malo u novcu, malo u prehrambenim proizvodima. Zlobnici bi rekli „igrali su za sendviće". Ali istina je dijametralno suprotna. Potomci velike većine tadašnjih igrača s ponosom svjedoče da su njihovi pretci za HŠK Zrinjski igrali isključivo iz velike ljubavi prema športu, svome klubu, a time i narodu.

Kao jedan od prvih poznatih predsjednika HŠK Zrinjski zabilježen je Stanko Šarac. Rođen je 1905. godine u mostarskom naselju Ilići. Osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu stekao u Mostaru, a kasnije se školovao za pravnika. Kao svršeni pravnik zaposlio se u svojstvu bankarskog činovnika u Mostaru. Bio je uključen u rad hrvatskih društava koja su djelovala na području Mostara te je obnašao funkciju blagajnika Glavne podružnice Hrvatskog kulturnog društva „Napredak" u Mostaru. U proljeće 1941. godine u Mostaru se u svojstvu stožernika aktivno uključuje u rad novoformiranih organa vlasti. Koncem 1942. godine prelazi u Zagreb gdje radi kao povjerenik u Ministarstvu unutarnjih poslova. Nestao je na Križnom putu 1945. godine od kada mu se gubi svaki trag.

Poslijednji predsjednik HŠK Zrinjski Jakov Milković zvani Jakiša rođen je 1888. godine u Širokom Brijegu. U dobi od 10 godina dolazi u Mostar gdje pohađa mostarsku gimnaziju na kojoj maturira 1906. godine. Po završetku gimnazije nastavlja školovanje te stječe zvanje doktora pravnih znanosti i vremenom postaje poznati hercegovački odvjetnik. Kao odvjetnik djeluje na području Mostara i Stoca. Bio jedan od najuglednijih članova HSS-a koja je u to doba bila izrazito utjecajna stanka među Hrvatima i koja je imala vlast u mostarskom i stolačkom kotaru. Strijeljan je od strane partizana u Mostaru 17. travnja 1945. godine i praktički njegovim ubojstvom klub prestaje sa radom.

Nino Rotim/HERCEGOVINA.info


loading...