Navijačka priča: Kad utihne beton

Na tom betonu nije bilo sjedalica, obično stajanje i svakih par redova željezne ograde da ne dođe do stampeda. Prije nekoliko godina padali su i rekordi popunjenosti stadiona. Nekada je na Poljudu bilo 40 000 ljudi, na prvu ogradu se nije stavljao transparent, glave su virile kroz ogradu. Nekada je Maksimir ključao, 50 000 ljudi bi se čulo u Karlovcu kada bi pao gol. Nekada je Rijeka bila veliki klub a beton na Kantridi uzavreo, stjene su podrhtavale. Nekada , da nekada.

Stariji se sa nostalgijom prisjećaju toga doba, stariji pričaju sa suzom u oku kada im krenu sjećanja. Kada se sjete punih vlakova, kolona autobusa, presjedanja, čekanja danima, skupljanja i žicanja za kartu. Stariji se sjećaju, oni su to proživjeli, to su im i danas najljepša sjećanja. Oni danas gledaju svoj stadion, prošeću, budu u prolazu. I ne vide ovo, ne vide raspad, ne vide oronule tribine, ne vide pregorene žarulje na reflektoru i posrane wc-e. Ne vide ovu žalost. Ne žele to vidjeti, emocije im to potišću jer pamte i ljepše slike.

Oni vide onu nekadašnju sliku, vide lom, vide kaos, vide masu, vide dim, osjećaju pjesmu. Sjećanja im se vraćaju na te divne godine, vrate im se emocije na dane kada se danima pričalo, snivalo i čekalo utakmicu, čekalo dan da napokon krene. Sjećanja im se vraćaju na one noći kada su iglom i koncem prišivali slova na svoje ogromne transparente. Na dane kada su sa šestarom i končićem te sa običnom tintom tetovirali na ruku grb svoga kluba, ime svoje skupine. Sjećaju se kada su odlazili u marine i brodogradilišta nabavljati pirotehniku, sjećaju se svojih misija i operacija. Sjećaju se i alkohola, droge i igala po tribini, sjećaju se traper jakni i spitki okrenutih naopako. Sjećaju se ponosa koji su osjećali nogometaši što nose taj dres. Stariji se sjećaju, pamte i žive od tih sjećanja. U današnje vrijeme gledaju svoju djecu koja kreću njihovim stopama. I vide da to nije to. Vide da nešto ne štima. Vide da nema žara.

Gledaju sa balkona klupicu kraj zgrade i sjećaju se kada je njih 90 predvečer pjevalo pjesme, one navijačke, sjećaju se loženja vatre, roštilja, jeftinog bambusa i gitare do kasno u noć. Sada gledaju svoju djecu godinama kasnije na istoj toj klupici. Nema ih ni 4-5 dolje. Piju Jack Daniels sa Red Bull-om, predvečer, imaju u džepu par grama za kasnije u nosić da stave, gradela nema u blizini, nema pjesme, nema gitare, nema igle i konca ni šivanja sa strasti slova u sveti transparent.

Na njima najskuplja roba u kojoj opasno izgledaju, skupe patike, kapice, čekaju da dođu komadi pa će zalomiti na večer u disko, možda i na narodnjake. Sutradan će spavati do podne, otić oko 4 popodne na utakmicu, stati u prvi red i "izgledati opasno". Kad se digne šetalica oni iz sredine će se morati pomaknut prema vrhu jer je tribina 80% prazna pa da se bar najlon zategne. Ista ona tribina na kojoj je otac odrastao. Taj beton koji je nekada davno bio uzavreo, koji je podrhtavao danas je utihnuo. Sve tiša je i strast, sve tiša je i ljubav, sve tiša je i pjesma. Oni stariji, oni žive od najljepših uspomena i sjećanja, njihova djeca neće ni to imati jer danas, danas je beton sve tiši na putu da utihne, bez šanse da stvori uspomene ...