Zdravko Mamić: Moji hercegovački korijeni su jedna od najvažnijih stvari u životu

rije nekoliko godina Mamić je obnovio rodnu kuću svojih roditelja, pored nje sagradio novu vikendicu te terene za boćanje i košarku, i u Zidine, svako malo, dođe na odmor. "Obitelj se svake godine tamo okuplja nekoliko puta, obavezno na Veliku Gospu, kada u Zidinama provedemo skupa desetak dana", pričao je Mamić za Slobodnu Bosnu.

"Bez obzira koliko imam vremena, Zidine su moj prioritet. Tamo se odmorim, tamo sam shvatio da su ljudi bogatiji što manje znaju. Nigdje se tako ne nasmijem i odmorim kao dolje, nigdje nema takve iskrenosti i spontanosti kao sa tim ljudima."

U Zidinama, ispred porodične kuće, od srčanog udara umro je Zdravkov otac koji se tu vratio iz Bjelovara kako bi u Hercegovini proživio umirovljeničke dane. "Moji korijeni su jedna od najvažnijih stvari u životu. Čovjek koji ne zna otkud potiče i otkud mu je loza, on nema nikakvu budućnost. Ja sam rođen u Bjelovaru, živim u Zagrebu, ali nikad nisam skrivao da je BiH moja država, moja domovina. Tamo se rado vraćam, pomažem i na to sam iznimno ponosan. Dapače, što me ljudi zbog toga više osporavaju i omalovažavaju, ja sam uporniji i prkosniji da dolje napravim što više. Zagreb je meni najljepši grad na svijetu, moja djeca su rođena tu, ali su najsretniji kada dođu u Zidine i istrče igrati se na guvno."

Obitelj se iz Zidina morala seliti nakon što je sredinom prošlog stoljeća napunjena akumulacija u Buškom jezeru i uspjela se iz dubokog siromaštva preobraziti u jednu od najbogatijih obitelji u Hrvatskoj.

"Otac je 1956. godine otišao u Bjelovar, tamo smo napravili kuću u kojoj smo živjeli do 1971. godine", otkriva  Mamić obiteljsku povijest. "Otac je prije toga prošao put od radnika u Crnoj Gori, poslije toga je radio na Ilidži, gradio autoput Bratstva i jedinstva i na kraju je otišao u Njemačku, gdje je radio na baustelleu. Nekoliko godina kasnije imao je tri restorana u Münchenu."

Obitelj se iz Bjelovara preselila u Zagreb jer su Zdravko i njegova braća Stojko i Zoran bili iznimno talentirani za nogomet. Zdravko je s Dinamom bio omladinski prvak tadašnje Jugoslavije, no poslije je provedena čistka u klubu i gotovo svi igrači iz te generacije su bili poslani na kaljenje u manje timove. Njegov je brat Stojko poslije igrao u Hajduku, a brat Zoran je napravio respektabilnu karijeru u Njemačkoj.

"Meni se tada svijet srušio, poslije obitelji, Dinamo mi je bio najvažniji na svijetu i nisam imao više razloga za živjeti. Zbog toga sam bio iznimno motiviran da u Dinamu uspijem na neki drugi način. Počeo sam tako što sam prodavao sjedalice na utakmicama, Dinamove novine, bio sam menadžer svojoj braći... i zbog toga sam se i počeo brinuti o mladim igračima, jer je faktor sreće i nečijeg neznanja bitan u tome hoće li neko napraviti karijeru ili ne."

Prije no što je ušao u upravu kluba, Zdravko je bio i vođa Dinamovih navijača. Kaže kako je bilo mnogo teških gostovanja, sukoba sa protivničkim navijačima i policijom, ali se gostovanja u Tuzli i danas u detalje sjeća.

"Tamo je uvijek bila veoma žestoka publika. Nas je tada pratio veliki broj navijača, među njima je bio jedan stariji gospodin iz Vinkovaca, povjerenik Dinama za to područje. I tako, on je malo glasnije bodrio Dinamo i ovi su ga Tuzlaci počeli koksat po glavi. Ja se dignem, zagalamim na njih, što diraju starog čovjeka, kada oni svi krenu na mene. Boga mi, nije mi bilo nimalo lako, jedva sam izvukao živu glavu."

Slobodna Bosna