Goran Jurić: Zaštitni znak upornosti, snage, mudrosti i uspjeha

Tako je naime započinjao sve svoje utakmice popularni Goca. Mnogi navijači bi sutra potpisali pobjede Dinama unaprijed kad bi znali da će ova klupska legenda zasukanih rukava istrčati na teren.

Rođeni vođa i beskompromisni borac na zelenom travnjaku ovaj sugrađanin nas je sve skupa učinio ponosnim u danima hrvatske nogometne renesanse 90-tih. Red, rad, znoj i ustroj su pojmovi koji oduvijek krase ovog poštenog bivšeg profesionalnog sportaša i nogometaša velikog srca. Zavidna karijera i golemo iskustvo skupljano od mostarskog Veleža gdje je i započeo svoj nogometni put s Semirom Tucom, Predragom Jurićem, Vladimirom Gudeljom i ostalima kad su u tadašnjem natjecanju bila možda i ponajbolja momčad. Od njih su istinski strepili svi klubovi tzv. velike četvorke koja je po političkom ključu osvajala prvenstva. Potom je tu odlazak u Crvenu Zvezdu i igranje za pobjedničku generaciju koja je na koncu osvojila sam europski i svijetski vrh. To je bila odskočna daska za španjolsku Celtu gdje će se Jurić okušati u jednoj od najjačih liga svijeta. Po povratku u domovinu igra kratko za Hrvatski Dragovoljac klub koji se može svrstati u fenomene hrvatskog klupskog nogometa. Goca je bio član zlatne generacije modrih gdje je zajedno s «Žutim» Prosinečkim pridonio da se ime NK Croatia nađe među europskim gigantima tih godina. Kasnije razdoblje će pokazati koliko je njegovo iskustvo i znanje značilo kad je Dinamo doživio veliki europski pad momčadi u takmičarskom smislu bez bitnih uspjeha koji traje evo sve do nedavno.

Igrao je i u dalekom Japanu za Yokohama F. Marinos. Nakon toga postaje je član NK Zagreba. Tzv. pjesnici su bili tih godina pravo osvježenje HNL-a osvojivši naslov prvaka države što je također svojevrsni triler loptanja jer je to mjesto bilo na neki način «rezervirano» za dvojac Dinamo-Hajduk ovisno o trenutačnim apetitima. Bio je član obje državne momčadi. Igrao je i za Jugoslaviju kasnih 80-tih i za Hrvatsku nogometnu vrstu 90-tih.

98' je bio dio vatrenog ludila i generacije nogometaša koji su protutnjali Francuskom na SP izgubivši nes(p)retno od domaćina gdje im je Božica Fortuna okrenula leđa. Osvojena je bronca više nego zasluženo. Prebogat nogometni životopis nije zasjenilo niti nešto što je Goca stoički nosio za vrijeme cijelog igračkog vijeka.  Pripremajući se za ovaj razgovor trudio sam se pronaći bar približno uspješnog vrhunskog nogometaša s dijabetesom. Nisam uspio. Čovjek s kojim smo pričali je to uspio što pobuđuje istinsko poštovanje i divljenje jer može biti vodilja ne samo profesionalnim nogometašima nego i nama običnim ljudima kako se treba boriti za život i u životu!

Ovaj nogometni gladijator je na zelenom travnjaku ostavljao i dušu i tijelo. Bio je od one je sorte igrača koji se nikad suhog dresa nisu vratili u svlačionicu. Izvan terena hajdučkim je nastupima uvijek stajao u obranu svojih suigrača što mu je osiguravalo trajnu privrženost kolega. Sigurnost koju je Jurić ulijevao je prepoznata u svim sredinama u kojima je igrao. Kad bi osjetio da ne cijene trud, zalaganje, rad i rezultate podizao bi glas i udarao šakom od stol gdje je trebalo, za pravdu prema svojoj momčadi. I uspijevao bi! Učenik je nogometne akademije HNS-a danas gdje ima još par ispita do trenera. Supruga Sonja se bavi privatnim poduzetništvom. Za Gorana kaže da je u privatnom životu miran i samozatajan dobar suprug i brižan otac. Njihova kćer Ana je završna godina pravnog fakulteta.

Poprilično vedrog i raspoloženog Gocu smo zatekli u obiteljskoj kući u Mostaru koja je, može se slobodno reći okružena pravim botaničkim vrtom. U prolazu zatičemo i brata Stjepana za kojeg istinski poznavatelji loptanja vele da je bio izniman talent i potencijal, kako nam i sam Goca priznaje jači od njega, ali nije imao upornost kakva je oduvijek krasila našeg sugovornika. U duhu ekološki osvješćenih ljudi i društvu rasnog dobermana Parisa započeli smo lagano razgovor.


Upitali smo ga da nam kaže nešto više o ljubavi prema prirodi?

I prema životinjama! Ne zaboravite da otkada sam se vratio u Hrvatsku uvijek imam bar jednog vrhunskog psa. Pa gledaj što da kažem. Nema sumnje da većina naših suvremenika pridaje preveliku važnost profesionalnoj aktivnosti. Takva isključivost nikad nije bila prisutna u mom mentalnom sklopu. Mnogi se posvećuju ugostiteljstvu, skupljanju umjetnina i što ja znam sve ne, a evo ja sam se odlučio za obrađivanje svog «malog» vrta i okućnice, što me jako smiruje i opušta. Isto tako svjestan da ću jednog dana prestat s profesionalnim bavljenjem sportom a da ću biti relativno mlad već tokom karijere sam se opredijelio za neke usputne «strasti».


To su neke nove dimenzije koje sada doznajemo o Goranu Juriću kojega manje-više svi pamtimo po profesionalizmu?

Gledaj. Čovjek koji se zanima samo za svoj zanat i koji ne umije ništa drugo izvan toga naći će se neminovno onesposobljen i bez posla kad završi njegova profesionalna karijera. Ja volim prirodu i često sam i na mom Kupresu gdje imam vikendicu. Volim životinje. Osim pasa obožavam ptice. Čovjek koji ne voli životinje ne voli ni čovjeka to je rekao sv. Franjo davno.

Prelazeći na «ozbiljnije« teme u startu smo željeli dotaći temu Dinamo jer u tom klubu si doživio treću mladost i momčadi davao elan i takt?

Da. Drago mi je da mogu i ovog puta reći svoje duboko uvjerenje da je Dinamo moj klub. Dinamo ja volim. U Dinamu tj. tadašnjoj Croatia-i sam igrao kad su bila zlatna vremena.

Dinamo tad i Dinamo danas?

Klima oko kluba. Kad sam ja bio bilo je kemije između publike i igrača. Danas je manji prag tolerancije. Mislim da me taj osjećaj ne vara i siguran sam da dobar dio publike danas svjesno želi loše Dinamu.

Što je ključno za popravak stanja na bolje?

Dinamo je prije svega jedan brend kao i svugdje u svijetu što su klubovi. Primjer su većina klubova iz lige petice gdje taj marketing ne trpi nikakve abnormalne lokalizme. Nakon toga Dinamo je simbol i nekakvog hrvatstva u teškim vremenima prije a i to se ugušilo na neki način. Danas se uz Dinamo vežu neke ružne stvari što u svakom slučaju nije dobro kako za grad Zagreb, Dinamo kao i cijelu Hrvatsku i velim cijeli projekt koji nosi naziv Dinamo, a koji je davno izašao iz nekih lokal patriotskih okvira.

Mnogi vele da bi sutra unaprijed potpisali pobjede modre momčadi da Goca Jurić izađe zasukanih rukava na teren?

Ma čuj. Ima i ova generacija potencijala. Već prije sam rekao nogomet nije idila. Nogometaši ako nisu spremni na krv naravno ne u doslovnom smislu već znate u kojem, neka idu u kazalište ili već gdje.

Mislite li da je to jedan od razloga slabe posjećenosti domaće lige?

Nogomet je business ma koliko mi šutjeli o tome. Strast za nogometom je jača nego za drugim sportovima. To je jedna od potreba koja je najbolje pretvorena u unosan posao na starom kontinentu kao kolijevci nogometa. To što danas nema gledateljstva na hrvatskim stadionima nije stvar gledatelja. Ljudi su gladni pravog nogometa ali ništa im se ne nudi pa nema ni huka na tribinama. Za strast treba dvoje.

Poznato je da ste dugo igrali za španjolsku Celtu i da dobro poznajete europski nogomet. Kada kao jedan klasičan obrambeni igrač radite usporedbu između inozemnog i domaćeg nogometa što bi istakli?

Pa prekršaji! Broj prekršaja vani je neusporedivo manji nego kod nas. To je rak rana domaćeg nogometa.

Pojasnite?
Protok lopte je slab. Nema tečnosti u igri. Igra je iscjepkana. A o nezaštićenosti domaćih napadača da i ne govorim.


Vi kao obrambeni igrač ističete važnost igranja ne pregrube igre?

Kako misliš? Pa nije balet! Nogomet je sam po sebi grub! Ali nisam za prljavu igru. Nedopuštene udarce posebno one s namjerom treba strožje kazniti.

Vratimo se malo na ove prostore. Poznato je da ste započeli u mostarskom Veležu potom ste bili u Zvezdi, a na neki način karijeru završili u Dinamu. Kako bi u kratkim crtama opisali trokut ovih klubova koji su obilježili vašu igračku karijeru?

Iskreno imao sam sreću u presudnom trenutku moje karijere otići u klub gdje su prepoznali moj rad i volju da napredujem. Kad se stvari poklope ništa nije teško i pametnog čovjeka to samo dodatno motivira. Meni je odlazak u Zvezdu došao ko' kec na desetku. Rad, red i okruženje su bili ekstraplodonosni za mladog igrača kao ja željnog dokazivanja i poštenog rada.

Mostar znači nije bio sredina koja je pružala sve što treba vrhunskim sportašima?

Velež je pružao solidne uvjete za bavljenje profesionalnim nogometom. Da danas ima i u pola ondašnje Veležove nogometne škole u radu bilo bi izvoza kvalitetnog u igračkom smislu iz BiH i to dosta. Posebno bih istaknuo rad tadašnjeg sportskog direktora Matuna Kvesića koji nas je kao mlade igrače usmjeravao na pravi put. Ja sam tad otišao jednu razinu više i to je to. Nova sredina mi je to omogućila i svoju prigodu nisam prokockao.

Usporedba Dinamo-Zvezda?

Gledajte nije lako uspoređivati ne zato jer ne želim jer gotovo da je nemoguće. Drugo vrijeme. Druga država.

Poznato je da je Zvezda bila prvak europe i svijeta tih godina? Što je presudno za uspjeh?

Ključno je zdravo ozračje oko kluba. Sjećam se da smo tih godina pred te velike rezultate imali odličan odnos s navijačima. Voljeli su nas iskreno a i ja iskren da ti budem mogu slobodno reći da smo bili «mali bogovi» u to vrijeme. To da je klub bio sređen financijski ne treba niti napominjat. Ali presudna je opuštena klima i jedan zdrav sportski duh koji su igrači i klub te 91' na najbolji mogući način oplodili. Dinamo je bio na tragu toga kasnih 90-tih. Zadnjih godina zbog opće krize i kroničnog nepovjerenja koje vlada u društvu teško da se nešto preko noći izgradi.

Fenomen hrvatskog nogometa Zdravko Mamić? Mnogi osporavaju njegov rad i smatraju ga kontraverznom osobom?

Zdravka svi na neki način žele omalovažavati jer vlada uvjerenje kakvo vlada a čovjek je godinama tu i izvlače mu isključivo negativnosti. Hoću reć bez obzira što je dokazao da se može uspješno poslovati s igračima novije generacije i s ovih naših prostora ljudi naprosto ne žele vjerovati da se može. Znaju a ne vjeruju! Ja ne znam što bi on sa svoje strane kao dobar manager trebao uraditi da i drugi u «hranidbenom» lancu profunkcioniraju bar približno kao on. Tu mislim i na savez, i na navijače i sve ostale prateće subjekte oko i u klubu kakav je Dinamo. Svi mi komentiramo zašto je Maminjo prodao ovog ili onog a iste te bi mi prodali za upola manje da se ukaže prigoda.

Klasično pitanje koje slijedi jeste kako osigurati zamjene za igrače koji odu?

Navijači traže svoje. Svijestan sam tog. Teško je stvorit cijelovitog igrača. To je proces. Treba puno toga da se poklopi i treba u tog čovjeka ulagat. Kad ga stvoriš teško ga zadržat? I iz mnogo sređenijih sredina odlaze u  još sređenije. Kad se popravi neko opće stanje u našem društvu valjda će i klupskom nogometu krenuti.

Aktivni ste u udrugama dijabetičara? Poznat je slučaj mladog nogometaša Čizmeka kojem ste pomogli jako?

Pa dečko je naglo doznao vijest da ima šećer. Imao je samo 24 godine. Proglasili su ga bili već nasljednikom Dražena Jerkovića. Pao je psihološki. Pomogao sam koliko sam mogao ponajviše dobrim savjetima.

U europi nisam našao gotovo niti jedan slučaj vrhunskog sportaša dijabetičara? U američkim ligama primjerice postoje mnogi dijabetičari vrhunski sportaši bez obzira na sport. U čemu je problem?

Razlika je vjerojatno u pristupu. Zato me čudi postupno ukidanje službe sporstke medicine, koja nije samo brzo liječenje ozljeda. Lječnici koji nemaju iskustva u sportu obično su previše konzervativni, previše zabranjuju, ne misleći pritom koliko je sportaš uložio u svoj uspjeh i što se od njega očekuje. Vidjeli ste dosta puta kako potpuno zdravi mladi dečki umiru na terenu od srca primjerice a do tad su bili potpuno zdravi.

Što je vas sve ove godine motiviralo da unatoč tome ostvarite zavidnu karijeru? Što je ključno u psihi čovjeka da se čovjek ne slomije?

Ma psiha nema veze s tim. To je vjera. Čvrsta. Čovjek a posebno kad je slučaj kao ja mora postat svijestan da se ne može osloniti na vlastite snage.

Iz bogate igračke karijere što bi izdvojili? Postoji li neka utakmica koja vam je ostala u posebnom sjećanju?

To je pobjeda protiv Partizana 5:0 u maksimiru. To je nešto što ni dan danas ne mogu prepričat a svega se sjećam. Zatim utakmica Zvezda-Milan kad se spustila ona «čuvena» magla.

Igrali ste s toliko zvučnih imena kroz karijeru. Mnoge kolege iz napada protivničkih momčadi vas pamte kao nepremostivog. Koga bi u igračkom smislu izdvojili?

Od stranaca to je jedan i jedini Diego Maradona. Sjećam se njegova prelaska iz Napulja u Sevillu dok sam igrao za Celtu gdje sam imao prigodu osobno upoznati legendu. Od domaćih to je Robi Prosinečki. Bili smo skupa u Zvezdi. Igranje s njim ulijevalo je samopouzdanje. 87 je bio najbolji mladi igrač svijeta. Njegove rolice i trzaji tjelom su genijalni. Igrao je maestralno a sam podatak da je bio član i Barcelone i Reala govori sve sam po sebi. Njegov povratak u Dinamo obogatio je hrvatski nogomet.

Pod okriljem HNS-a pohađate nogometnu akadamiju kojom predsjeda negdašnji vratar Hajduka Vatroslav Mihačić? Jel to znači da u budućnosti imate trenerske ambicije?

Uskoro postajem ako Bog da trener. Vidjet ćemo sve je otvoreno.

Od trenerskih imena koga bi izdvojili?

Ćiro je najveći trener koji je mene trenirao. E sad postoji u biti nekoliko vrsta trenera ali pojednostavljeno to su taktičari i motivatori. Taktičari naginju pedantnosti i u neku ruku šabloni nogometne igre zanemarujući «ludilo» koje treba svaka momčad a motivatori zanemaruju taktiku. Pod uvjetom da su i jedni i drugi vrhunski profesionalnci u svom poslu mogu reć da je Ćiro umjetnik i pravi pravcati momčadski dirigent. On znači objedinjuje ova dva tipa trenera taktičara i motivatora. Zna motivirat ali ne zanemaruje niti taktiku. Spomenut ću i Envera Marića od kojeg sam puno naučio na početku svog nogometnog puta. Veliki profesionalac i pošten čovjek!

Pratite li BiH ligu? Može usporedba recimo s HNL-om?

Razlika između te dvije lige je kao razlika između HNL-a i Premiershipa u Engleskoj! E sad, u Zrinjskom kao svojevrsnom fenomenu je urađen jedan kvalitetan odmak. Postoji jedna skupina solidnih igrača. Nije lako osvojiti dva puta naslov u ovakvom političkom okruženju, u kratkom razdoblju i sa skromnim budžetom.

Biste li nekog izdvojili u igračkom smislu?

Damir Džidić. Prošao je finu nogometnu školu. Bio mladi hrvatski reprezentativac. Uz kvalitetan rad izrast će u velikog stopera.

Kao vođa bili ste prihvaćeni u gotovo svim sredinama gdje ste igrali. Kako to da je danas teško pronaći još jednog Gocu Jurića?

Pa iskreno ne znam. Meni je to prirodno da ne kažem urođeno. Rano sam shvatio da posjedujem dar motivacije i vodstva na terenu. Suigračima sam uvijek bio potpora. I ako pomnije pratite sve momčadi koliko god bile satkane od ravnopravnih ipak smo mi ljudi a ljudi slijede lidere. Svugdje postoje takvi samo su negdje diskretniji a negdje manje diskretni.

Svojedobno su vas zvali «mostarski John Terry». Gode li vam te usporedbe?

Pa dobro sad. Ja sam ipak Goran Jurić. Poštujem svakoga ali prije svega sebe. To sam uvijek volio usadit u sve oko sebe. To je ključ uspjeha.

I na kraju neka poruka mladim nogometašima i općenito sportašima jer vas mlade generacije pamte po dobru i upornosti?

Mladim ljudima bih preporučio da nastave iskopavat vlastite talente koje nose u sebi rade na njima i ne obaziru se na priče ljudi.

Razgovarao: Dalibor Zovko

izvor: www.mostar-info.com