Boro Primorac: Mostarac u velikom Arsenalu

U Londonu je, kaže nam, kiša. A mi kažemo – u Mostaru oblačno, puše bura, ali brzo će sunce. “Još dva mjeseca”, kaže Primorac kao da je već u sunčanom, rodnom Mostaru i odmah pita: “Što Vas zanima?” 

A kad se Boro Primorac napokon javi na telefon, ne znate što biste ga prije pitali. Izjave daje rijetko, do njegovog je broja gotovo nemoguće doći, a čak i tada, pravo je čudo čuti mu glas s druge strane telefona. No, priča Bore Primorca priča je o jednom uspjehu – o čovjeku koji je zahvaljujući svom talentu i radu, svom poštenju i vjeri u pravdu, bez obzira na cijenu koju je za to platio, uspio na svom putu. Mostar je danas, kažu svi, podijeljen grad. No, Mostar ima i uvijek je imao ljude koji su, i kad je mogućnosti bilo tako malo, uspjeli. Priča o Bori Primorcu jedna je od priča kojima se Mostar ponosi i koja daje nadu da se Mostaru vrati sjaj kakav je nekad imao. Za Dnevni list prisjeća se svojih početaka u Mostaru, ljeta koja je provodio kod rodbine u Čitluku pomažući oko duhana, a nogomet se u njegovo vrijeme, kaže, jednostavno svugdje igrao.

Čovjek iz sjene

Čovjek iz sjene, tako bi se najkraće opisao Boro Primorac. Ali kakav čovjek iz sjene: na 'svemogućem' Googleu o njemu nećete tako mnogo doznati; na jednoj stranici Arsenalovih fanova Primorca, osim kao o Wegnerovoj desnoj ruci i čovjeku s kojim je prijatelj više od 20 godina i koji uživa najveće povjerenje prvog čovjeka Arsenala, opisuju i kao pravu nogometnu enciklopediju. Na pozive i intervjue rijetko odgovara, uz skromnu rečenicu: “Zašto biste razgovarali sa mnom? Nisam ja važan”, no stvarnost je – potpuno suprotna.

Njegov utjecaj na Arsenalov uspjeh teško je opisati. Primorca opisuju kao omiljenog, šarmantnog, visoko inteligentnu osobu, osobu čije je znanje stranih jezika veće i od samog trenera Wengera i Phillipe Senderosa koji također slove za poznavatelje više stranih jezika: osim našeg jezika, koji se nekada zvao srpsko-hrvatski, Primorac tečno govori engleski, francuski, talijanski, španjolski, portugalski i japanski jezik. Nogometaši ga vole jer ih razumije, a neki smatraju da je igračima bliži i od samog Wegnera – i sam je imao itekako uspješnu nogometnu karijeru. U svakom klubu je skupio više od 100 impresivnih nastupa. Za reprezentaciju Jugoslavije Boro Primorac nastupao je u razdoblju od 1976. do 1982. te skupio 14 nastupa za nju. Od većih reprezentativnih uspjeha, na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. s Jugoslavijom je osvojio četvrto mjesto u utakmici protiv domaćina, Sovjetskog Saveza.

Kažu da je prava nogometna enciklopedija: kad mu se spomene ime nekog nogometaša, kažu da Primorac odmah govori njegovu visinu, težinu i kojom nogom udara. Gleda nogomet traku za trakom, kanal za kanalom. A pratiti nogomet nije uvijek bilo tako.

Ljeta u Čitluku

Boro Primorac rođen je u Mostaru 5. prosinca 1954. Nogomet je, kaže u razgovoru za Dnevni list, igrao otkad zna za sebe i kao dječarac nije ga igrao samo u Mostaru.

- Do desete, dvanaeste godine cijelo ljeto bih bio u Čitluku, jer je uvijek bilo posla oko duhana. Pomagao sam tetki, ujaku, dvije babe su mi živjele u Čitluku, priča nam Primorac svoje prve nogometne korake.

Kasnije, kada se počeo ozbiljnije baviti nogometom, više nije bilo vremena za odlazak u Čitluk.

- Išao sam u školu, počeo sam igrati nogomet u Veležu, igrao se i mali nogomet... U Mostaru nije bilo toliko kuća kao sada, bilo je dosta vrtova i nogomet se igrao na svakom koraku. Bilo je tada dosta igrača, prisjeća se Primorac.

U rodnom Mostaru bio je prije nekoliko dana, doduše s tužnim povodom – došao je bratu na pogreb.

- Od Rondoa do Balinovca prije su bili sami vrtovi, a sad sve kuća do kuće, nema se mjesta za igrati, barem koliko sam ja vidio. Onda je bilo puno više vrtova između kuća, od Rondoa do Balinovca je sve bilo zeleno, bili su parkovi, sada ima dosta novih zgrada.

Usred razgovora pita: “A koliko Vi imate godina?” “Trideset”, kažem pomalo zbunjeno.

- E, kad si se ti rodila, ja sam otišao iz Mostara.

Nije baš bilo te godine, ali Boro Primorac je, nakon godina provedenih u Veležu, iz Mostara otišao 1976. Otišao je u Split, u Hajduk. Pitamo ga sjeća li se svoje prve utakmice.

- Kako ne!, kaže spremno.

- Bilo je to u Mostaru 1972. godine, igrali smo protiv Želje. Bili su ozlijeđeni Glavović i Šestić i onda me Sule Rebac stavio i od tada sam stalno igrao, kaže Primorac.

No, i prije Veleža Primorac je, kaže, stalno igrao - u školi, išao je u jako dobru omladinsku školu, tako da je u svoje vrijeme prošao cijelu školu nogometa.

- Prošao sam kroz omladinsku školu, kroz reprezentaciju Jugoslavije omladinske. Tada je sve bilo dobro organizirano. Velež je bio jako organiziran klub. Imao je jako dobro organiziranu omladinsku školu i nije bilo godine da nije bilo dobrih igrača. Recimo, sa mnom ih je iz omladinske škole bilo četiri-pet: Halilhodžići, Hadžiabdić, koji su bili međunarodni igrači i bili u reprezentaciji Jugoslavije, a prije nas su bili Bajević, Marić..., tako da je Velež bio jako dobro organiziran klub. Svake je godine imao jednog dobrog igrača. Ne znam kako je sada, bio je rat, nisam dovoljno dobro upoznat pričati danas o situaciji, kaže Primorac.

Do 1976. Boro Primorac igrao je za Velež. Što je bilo presudno da ode u Hajduk?

- Ne znam... U nogomet se treba uključiti. Već mi je bilo dojadilo, tri puta smo u prvenstvu bili drugi, jednom iza Zvezde, dva puta iza Hajduka, Bajević je otišao u vojsku, Marić je otišao u inozemstvo, malo sam se prepao i ja sam donio odluku da idem. I to je tako, nema što dalje dobro ili loše - odluka je bila tu. Ali imao sam sreću da sam igrao kad je Velež bio jedna od najboljih ekipa u Jugoslaviji. Tri puta smo za dlaku izgubili prvenstvo. Tri puta smo bili drugi, a to je za Mostar velika stvar. Jer Mostar onda nije bio veliki grad – imao je oko 100.000 stanovnika, bio je daleko od svega, nije bilo zrakoplova, moralo se ići vlakom i autobusom, a svi su imali relativno više novca od nas, kaže Primorac.

Zašto nogomet?

Odgovor na pitanje što je za njega bilo presudno da se počne baviti nogometom – društvo, sredina u kojoj je odrastao..., za njega je jednostavan.

- Nogomet se svugdje igrao. U Čitluku bismo ujutro išli van raditi oko duhana, poslije bismo nahranili i napojili životinje, a poslije bi bilo djece, ima polje i igraš po cijeli dan, što ćemo raditi, igraš nogomet, uvijek. Onda dođeš u Mostar, ima prvenstvo škola, ima prvenstvo grada malog nogometa, pa ima prvenstvo ulica velikog nogometa, pa u srednjoj školi... Nogomet su igrali svi i uvijek i tako se dogodilo da je mene jednom netko pozvao u Velež. Pozvali su me i tako sam došao u Velež.

Tako je počela njegova profesionalna karijera. Nakon Veleža, odlazi u Hajduk gdje igra od 1976. do 1983. U francuskom Lilleu igra od 1983. do 1986. Do 1990. igra u Cannesu u prvoj ligi, gdje počinje i svoju trenersku karijeru. U Cannesu je bio trener dvije godine, zatim jednu godinu u Valenciennesu. Upravo u to vrijeme prvi put susreće Wengera. Prijateljstvo dvojice nogometnih stručnjaka rođeno je u nedaći, što će se kasnije pokazati presudnim i za Primorčev dolazak u Arsenal. Prema dostupnim podacima, presudnu ulogu za to je imao skandal u francuskom nogometu koji je razotkrio Boro Primorac.

Razotkrio skandal

Upoznali su se u Cannesu ranih 1980-ih, gdje je Francuz Wenger bio pomoćnik trenera, a Primorac nogometaš, a zatim postali rivali menadžeri na Francuskom prvenstvu 1993. – Wenger u Monacu, a Primorac u Valenciennesu. Ali Primorčeva uloga u skandalu francuskog nogometa 1993. rezultirala je optužbom Bernarda Tapiea, predsjednika Marseillesa, koja je učvrstila povezanost Wengera i Primorca. Izlazak iz krize koju je uzrokovao taj nogometni skandal rezultirao je oduzimanjem naslova Lige prvaka Marseillesu. Što se ustvari dogodilo? Nakon što je Primorcu jedan od igrača, Jacques Glassman, rekao da su on i dva suigrača, Jorge Burruchaga i Christophe Robert, namjerno podbacili na kraju sezone u utakmici protiv Marseillesa, Primorac je hrabro ignorirao Taipieve pokušaje da kupi njegovu šutnju, a njegovo svjedočenje na sudu bilo je krunsko za osudu klupskog predsjednika. Nakon što je smijenjen Tapie, Primorac je postao poput žrtvenog janjeta francuskog nogometa. Njegova aktivna vrhunska menadžerska karijera praktično je bila završena u njegovoj 39. godini.

- Mnogi su osjećali da je Boro prekinuo zavjet šutnje u nogometu, prisjetio se prije par godina izvor iz Valenciennesa.

- Iznoseći dokaze protiv Taipea Boro je proživio traumatične trenutke. Prijetilo mu se, a Valenciennes ga se odrekao. Rezultati tada nisu bili briljantni, nikad nije imao sjajan uspjeh kao menadžer, ali tim skandalom Bori je ukraden dio karijere, bile su izjave nekih.

Preuzeo je veliki osobni rizik svjedočeći protiv Taipea i platio je ogromnu cijenu. Wegnerov Monaco je pretrpio najviše zbog Taipevove korupcije, i šef Arsenala je bio impresioniran Primorčevom hrabrošću i poštenjem. Francuz je javno podržao čovjeka koji će mu postati suučesnik na duge staze i ponuditi mu posao trenera nakon odlaska u Grampus Eight u Japan 1994. godine. Od tada su postali drugovi, i kada je dvije godine kasnije Wenger prešao na Highbury, Primorac je, prirodno, samo nekoliko mjeseci kasnije, otišao za njim.

- Ako Wegner ikome išta delegira, onda je to Primorac. Ako Arsène Wenger sutra napusti Arsenal, Primorac će otići s njim, tako se priča o prijateljstvu dvojice nogometnih stručnjaka.

Tehnika, tehnika i tehnika

Upravo ovog mjeseca se navršava točno 15 godina kako se Mostarac Boro Primorac pridružio Arsenalu. Kažu da uživa Wengerovo ogromno povjerenje: on je njegove oči i uši, njegov saveznik, i njih dvojica dijele isto uvjerenje da su tri najvažnije stvari u igri: tehnika, tehnika i tehnika. Upravo Primorčeva mudrost i njegovo sveobuhvatno tehničko razumijevanje igre široko su priznati u sportu, zbog čega uživa i Wengerovo duboko povjerenje. Kao igrač i trener obišao je svijeta, a na naše pitanje gdje je bio najsretniji, Primorac opet jednostavno odgovara:

- Svugdje! Čak i u Nišu kad sam bio u vojsci, meni je bilo dobro, meni je svugdje dobro. Dobro mi je bilo i u Čitluku, u Splitu, sad u Londonu, u Francuskoj mi je bio super, u Japanu, u Nišu u vojsci je bilo super - bilo je dobre glazbe, dobro se jelo... Svugdje. U Mostaru je super, svugdje je meni bilo super, kaže nam Primorac veselo. A za naše čitatelje otkriva i tajnu njegova uvijek mladog duha i zadovoljstva.

- Kad je tako, mora se reći da sam imao sreće i uglavnom sam radio s mladim ljudima. A kad radite s mladim ljudima, onda nema problema, oni su veseli. A kako je raditi s Wegnerom danas, 15 godina radite s njim?, pitamo ga.

- Isto, a igrači su mladi; ja stariji, a igrači sve mlađi. Uvijek isto – samo gledaju koje će auto kupiti, koju glazbu... Ja sada imam igrača koji imaju 18 godina, tako da uvijek ostaneš mlad.

Kad ste igrali po livadama i vrtovima Čitluka i Mostara, jeste li ikada mogli i pomisliti da ćete završiti u tako velikom klubu kakav je Arsenal danas?

- Ma ne! Kad sam počeo igrati, otac mi je rekao da prvo moram završiti zanat, nije me htio pustiti igrati, nije se plaćalo to, onda se to nije plaćalo ništa, nije se znalo da se može živjeti od toga. Ja sam morao završiti električarski zanat da bi me on pustio igrati nogomet. Nismo ni sanjali da će nogomet biti ovako popularan na televiziji, to je sada sasvim drugo vrijeme, kaže Primorac.

Nismo znali ni gdje putujemo

Vrijeme u kojem je on počinjao svoju nogometnu karijeru bilo je skroz drukčije, pa i vrijeme u kojem je odigrao svoj prvi derbi.

- Ja kad sam s Veležom igrao svoj prvi derbi, nisam znao kod koga igram. Putovali smo s vlakom do Beograda, pa od Beograda u Njemačku..., nisam znao gdje igram, a sad cijeli svijet vidi sve utakmice. Sad je sve potpuno drukčije, sve se zna. Računalo ide brzo, prije nisam znao ni gdje je to gdje igram.

Kad se igrao bolji nogomet, onda ili danas?, pitamo ga.

- Uvijek je bilo dobrih igrača, uvijek. Ja gledam, i dan-danas ima dosta naših igrača koji su najbolji, ali igraju po stranim klubovima, a svi su ili iz Bosne i Hercegovine, ili iz Hrvatske ili iz Srbije, ima dosta naših igrača. Mi smo talentirana nacija.
Pitamo ga koje nogometaše iz ovih krajeva danas smatra dobrima.

- Mi pratimo stalno igrače. Ima ih, uvijek se nađe. Zadnji igrač iz naših krajeva je Modrić, koji je ovdje u Engleskoj jedan od glavnih igrača, a isto je iz našeg kraja, od Čitluka, Širokog Brijega.

Mostar je uvijek lijep

U Mostar, kaže, dolazi, ali vremena je malo.

- U Mostar dolazim ljeti, tamo je cijela moja obitelj, sva mi braća žive u Mostaru, imam puno rodbine po Čitluku i Mostaru, samo nemam vremena. Sad je prvenstvo, ali uvijek dođem barem pet dana. Uvijek volim doći u Mostar. Lijep grad, uvijek je isto: pastrmka je pastrmka, uvijek je oko Starog mosta dobro, na Balinovcu je dobro, jedino je malo zapuštena Buna.
Pitamo ga planira li gdje će provesti umirovljeničke dane, kada će imati vremena za odmor.

- Mirovinu još ne planiram, još sam mlad.

Za još jedno pitanje više nije bilo vremena. “Javite se na ljeto kad dođem u Mostar”, reče Primorac na kraju i prekinu vezu. Hoćemo, ali na koji broj – to će već biti istraživačko novinarstvo.

Profil Bore Primorca

Ime
Boro Primorac
Pozicija
Trener prvog tima
Rođen
5. prosinca 1954.
Prijašnji klubovi u kojima je igrao
Velež Mostar, Hajduk Split, Cannes, Lille
Postignuća kao igrača
18 kupova Jugoslavije
Klubivi u kojima je bi terener
Cannes, Valenciennes, Grampus Eight, Nagoya
Postignuća kao trenera
Liga prvaka 1998., 2002., 2004.. F.A. Cup 1998., 2002., 2003., 2005.
Dolazak u Arsenal
Ožujak 1997.

Andrijana Copf / Dnevni List