HKK Zrinjski:Rođen iz krvi. Rođen iz pobjeda. Iz inata..

Rodio se HKK Zrinjski. Nije bilo moguće igrati u gradu zaprljanom krvlju i vrelim čelikom...klub je dobio posebnu dozvolu od HKS-a, te igrao A2 ligu, igrajući domaće utakmice u Metkoviću. S velikim uspjehom, jer da su propozicije to dozvoljavale, Zrinjski bi izborio i viši rang natjecanja...legendarna postava u kojoj su igrali Samir Lerić, Eldin Karić, Dženan Rahimić, Marinko Erić, Toni Blažević, Josip Kožul, pokojni Darko Andrić, Marko Kožul, Mario Bogdanović trpala je i zatrpavala koševe širom dalmatinskog juga...kome je stigla, kako je stigla...

Kada se neprijatelj udaljio, točnije, kada je otjeran, nažalost ne dovoljno daleko da drži grad na nišanu svojih krvi žednih cijevi, HKK Zrinjski se stidljivo vratio u grad. Osnovao kadetske selekcije, juniorske...dvorana je bila srušena, utakmice su se i dalje igrale u Metkoviću. Valja napomenuti da su nedugo po osnivanju i kadetska i juniorska selekcija pod budnim paskama legendarnih Dražena Šunjića Rake i Branka Princa Prine, pobjednički marširali Pločama, Konavlima, Dubrovnikom, razbijajući momčadi koje su redom trenirale u dobrim, uvjetnim dvoranama, dok je ovaj trenerski dvojac koristio, sada, svakom starijem košarkašu Zrinjskog, već legendarnu dvoranicu Građevinske škole, te ruinirani Đački dom u kojem je bio podvig sastaviti tri driblinga, a da ti pri četvrtom lopta kroz parket ne propadne kat ispod u lonac kuharice Mare ...
Trenirao je Zrinjski, mislim na juniore i kadete i po vanjskim terenima. Ratni vihor koji se u međuvremenu spustio u sami grad nije smetao. Dolazili smo na treninge punog srca, bez straha. Vođeni samo jednom mišlju i željom, da ponesemo najdraži grb. Koji se tehnički nosio na dresu, ali, tko je god obukao taj dres, grb Zrinjskog ostajao je vječno utisnut na srcu.

Koliko smo voljeli košarku, koliko smo voljeli Zrinjski, reći će samo jedan podatak, podatak koji seže još negdje u lipanj. U sred treninga, na mjestu gdje je danas izgrađen popularni „Stari tržni", poslije zlokobnog fijuka i čudnog udarca, shvatili smo da je točno među nas, pala granata koja nije eksplodirala. Vođena rukom bezumlja, ali zaustavljena Njegovom, dala nam je znak da je i On s nama...i najnevjerojatnije od svega, nastavili smo trenirati...kao da je između nas kemijska olovka, a ne stvar koja nas je mogla u trenu raskomadati...

To je bio Zrinjski. To je bila ljubav.

Kasnije su stali ratovi. Dvorana se popravila, krenula je liga Herceg Bosne. Pojačani susjedi iz Čitluka, HKK Brotnjo, te Širokog HKK Široki...e to su bili dani. Dani kada se se u školskoj dvoranici na BB navijalo kao na La Bombonieri , stadionu Boce Juniorsa. Grmjelo je tada, sve do centra grada, sve do Ilića se čula pjesma iz dovrane, a Zrinja predvođen Paškom Tomićem, Željkom Piscem, Petrom Dujmovićem, Stankom Rezom, Darkom Bošnjakom igrala je za publiku, nošena njome ostvarivala je velike pobjede, a i poslije poraza, dvorana je ostajala puna i pjesmom nagrađivala trud, zalaganje naših momaka...

Kasnije je, pojavom stabilnog nogometnog kluba, ta strast malo splasnula, a tako i košarka u Mostaru. Ali Zrinjski je postojao. Tražio se. Tražio mjesto na grbavoj i neugodnoj mapi košarke u Bosni i Hercegovini, iz razloga, poznatog valjda samo ljudima koji su se pitali. Zrinjski je oduvijek nosio i nosit će predznak Hrvatski. Ali to je klub kroz koji defiliraju momci različitih vjera i nacija. Klub koji nikad nikom nije zatvorio vrata. Niti će. Svi ti momci osjećali su, a i danas osjećaju Mostar kao svoj drugi dom, te HKK Zrinjski kao svoj klub.

Nisu nas poremetila ni teška vremena. Teža za nas od onih ratnih. Porazi od klubova kojima se više ni njihovi osnivači ne sjećaju imena. Istup iz takmičenja pod ingerencijom KSHB...sve je to prošlo onako kako je i došlo. U međuvremenu smo, tek tako, lansirali jednog momka u NBA, momka koji gdje god dođe u koji god grad u SAD, protivnička obrana svoju obranu bazira na njemu. Bojana Bogdanovića. Za nas je, nažalost prekratko, nastupao i Josip Sesar, pod punom odgovornošću tvrdimo, najveći napadački talenat ovih prostora od Dražena Petrovića.

Rasli smo. Pobjeđivali. Gubili. Radovali se i tugovali. I evo, već neko vrijeme, upornošću, kvalitetnim radom uprave, te nezamjenjive Anite, naše alfe i omege, a bogme game i delte, danas smo više nego stabilan prvoligaš. Mjesto smo gdje protivničke momčadi, za svaki slučaj u prtljazi aitobusa nose i bijele zastave. Da se izvjese, jer bodovi iz Mostara polako postaju znanstvena fantastika za one koji su do jučer na Bijelom Brijegu igrali komotno i s krilaticom „lako ćemo".
Veka, Ljubo, Božo, Ali, Mateo, Ivica, Marin, Ivan, Tori, naš motorni pogon Draško...
Dane, Kuzma, Stipe, Mrčo, Ivan, Mario...
Vlaja, Miran, Veca, Leo,Tiho...

Sve je to danas HKK Zrinjski. Iako izgled dvorane to ne seugerira, ali utvrda je to. Uvjereni smo da ćemo skoro dobiti i novi dom, a tad je nebo granica. A dotad, svi naš sportski prijatelji, rivali i protivnici. Kad nam dolazite na megdan, neka vam, za svaki slučaj u prtljagama. Onih bijelih zastava...
Zrinjski je snaga!!!

HKK Zrinjski