Fenomen navijača: Jesu li stvarno najveći problem našega društva?

paok, atena, Olympiakos, navijači, navijanje
...a vijesti o njima ne prestaju bombardirati medije iz svih dijelova svijeta. Nije rijetkost čuti da se nekolicina među sobom potukla, da su razbijali javnu i privatnu imovinu, a značajan broj nepromišljenih navijačkih sukoba završio je smrtnim ishodom.

Međutim, navijačka supkultura kao sociološki konstrukt nije jednosmjerna ulica. Desetke, stotine pa i tisuće ljudi koji se identificiraju s nekom navijačkom grupom ne možete jednostavno strpati u isti koš. Navijači su predmet znanstvenih istraživanja upravo zbog složenih odnosa i vrijednosti koje se među njima javljaju. Običan promatrač može ih okarakterizirati kao bezumne, nasilne, neinteligentne ekstremiste koji su skloni izazivanju nereda gdje god se nađu. Gledajući statistiku, ovakvo mišljenje je opravdano u slučaju da se ne gleda dalje od statističkih rezultata. O tome koliko statistika može biti varljiva postoji mnogo primjera. U slučaju navijača, statistika nije mjerilo istinitosti.

piše: A. Kunth l poskok.info

Recimo da promatramo neku kulturu koja nam je strana i nismo dio nje. Posebno ljudi na Zapadu imaju sklonost degradiranja različitih od sebe, ponajviše jer razmišljaju o tome kako su kulturno uzdignuti na jednu mnogo višu razinu nego što je to ostatak svijeta. Neko ponašanje prihvatljivo za zapadnjačku civilizaciju bit će užasno u nekim drugim dijelovima Zemlje. Iz ovoga proizlazi da su norme, moralne i društvene vrijednosti izgrađene uz pomoć i interese dominantne skupine ljudi. Kultura, način ponašanja i življenja nisu univerzalni. Gdje su u ovome navijači?

Oni su zaseban svijet od onoga u kojemu mi svakodnevno živimo. To je skupina ljudi sa istim ciljevima, težnjama i željama koji imaju svoje načine postizanja toga. Antropološki gledano, navijači reflektiraju ono što je zapravo u svima nama primaran nagon - želja za stjecanjem statusa, očuvanjem svojih zajedničkih vrijednosti i dokazivanje pred jednakima sebi. Motivacija navijača da ostvare željeni status ne razlikuje se od motivacije nekog pripravnika u banci da postane važna faca. Jedno su metode drugačije. U toj navijačkoj supkulturi vraćamo se antropološkom pojmu dominacije koji izvan skupine ima dosta drugačije značenje.

Dok ljudi danas sjede iza svojih računala, komentiraju događaje od kojih se groze, nasilje i sukobe koji su vjeran pratitelj navijača, prizivaju se neki pogrešni metodički pristupi rješavanju tog problema. Prebijanje, ubijanje, sakaćenje, pucanje, mučenje - po čemu se ove želje za navijače razlikuju od onoga što se kod navijača osuđuje? To je licemjerje našega društva, želja da ispadnemo veliki pravednici koji su spremni osuditi tuđe ali ne i svoje divljanje.

Psihološki testovi koji su provođeni među navijačima pokazali su neke stvari o kojima većina uglavnom niti ne razmišlja. Daniel Wann, profesor psihologije na Sveučilištu u Kentucky-u istraživanjem je otkrio da postoji osam osnovnih faktora koji nekog pojedinca uvode u navijački svijet. Pozitivni stres, bijeg od svakodnevice, zabava, ekonomski i estetički čimbenici, pripadnost skupini, samopoštovanje i samoostvarenje. Istraživanje je pokazalo da navijači jedni u drugima pronalaze onu razinu povezanosti i pripadnosti koju nisu mogli pronaći izvan te sfere društva. Nekoć slabi i usamljeni, nerijetko izvrgnuti ruglu, ismijavanju i ponižavanju - unutar navijačke skupine postaju jaki, neustrašivi i trude se krenuti na koju ljestvicu više unutar te skupine, da zadobiju poštovanje i steknu autoritet. Od pristupanja navijačkoj skupini oni više nisu usamljeni. Imaju zaštitu desetaka drugih ljudi sličnih sebi koji imaju izvanredno visok stupanj međusobnog uvažavanja i povezanosti, po svim karakteristikama sličan povezanosti unutar jedne funkcionalne obitelji. Navijači svoju navijačku skupinu tako i shvaćaju, kao jednu proširenu obitelj u kojoj su svi spremni učiniti bilo što za svog člana. Razina samopoštovanja se drastično podiže i osjećaj pripadnosti je neupitan.

Kod navijača se može govoriti o deprivaciji koja seže u psihološku i sociološku terminologiju. U psihološkom smislu riječ je o uskraćivanju nečega za čime postoji potreba, bilo da su to socijalni kontakti ili neke osnovne potrebe poput hrane ili spavanja. Kada je riječ o socijalnom pojmu relativne deprivacije, primarna stavka je nedostatak ili zakinutost u pravima i materijalnim dobrima. Upravo je relativna deprivacija osnova teoretske obrade navijačke problematike, što će vrlo dobro objasniti zašto je ponašanje navijača refleksija društva u kojem se nalaze. Siromašno društvo u kojemu vlada tiranija, obespravljivanje i nepravda bit će dom najagresivnijim navijačkim grupama. Razvijene zemlje s visokim stupnjem zaposlenosti i prosperiteta imat će manje agresivne navijače. Oni su izvrsna projekcija općeg stanja u društvu neke države ili međusobnim odnosima više država. Iznimke od ovog pravila su rijetke ali se događaju, kao što je slučaj sa svim osobinama koje pokušavamo pripisati određenoj skupini ljudi.

Neminovno je da postoji barem nekolicina među navijačima koji su zahvaćeni primarnim društvenim problemom. Poistovjećujući se u tome sa svojim članom (ranije navedeno istraživanje koje je proveo dr. D. Wann pokazalo je kako među navijačima vlada visoka razina empatije za svoje članove) posegnut će za najpristupačnijim načinom kako bi ukazali na problem, a nerijetko je jedini način za to upravo nasilje.

Oduzimanje transparenata, premoć u sukobima na ulici, premoć na tribinama u vidu masovnosti, navijanja, koreografije i kvalitete - bodovi su kojima se u navijačkom svijetu osigurava mjesto na tablici moći. I unutar određenih kultura te stvari su sasvim normalne, čak i onda ako nije riječ o istim metodama koje koriste navijači. Čak i ako to zvuči nevjerojatno, navijači imaju svoj kodeks življenja koji rijetko kada prekrše. Moglo bi se sa psihološkog stajališta kazati kako je riječ o odnosima i funkcioniranju nalik onima u vojnim, borbenim skupinama, gdje nalazimo nekolicinu osoba s najvećim autoritetom, odnosno postoji točno određena hijerarhija. U njihovoj kulturi vrijede njihova pravila i doista je rijedak događaj da navijačko ponašanje bude usmjereno protiv ljudi koji nisu članovi neke druge navijačke skupine ili policije. Kada se takvo nešto dogodi mediji odigraju svoju ulogu u preuveličavanju opsega stvarne štete.

Besmisleno je govoriti kako masovne navijačke grupe ne mogu biti okarakterizirane kao huliganske jer tolika masa huligana ostavljala bi za sobom mnogo veće posljedice nego što se to u stvarnosti događa. Kao u svim organizacijama uvijek postoje oni koji će obaviti „prljavi posao" za svoju grupu i učiniti nekakav potez u okviru kaznenih ili prekršajnih djela. Njima to ima smisla bez obzira koliko vi u tome ne vidite ništa smisleno.

Za kraj, vrijedno je spomenuti kako među omasovljenim grupama postoje pojedinci vođeni adrenalinom i porivom da neprestano traže uzbuđenja u vidu hodanja na rubu zakona, ulazeći u nepotrebne sukobe, prezentirajući nasilje na „slučajnim" prolaznicima, uništavajući sve oko sebe i slično. Tu već nije riječ o navijačkom mentalitetu nego o pojedinačnom, osobnom interesu za kriminalnim aktivnostima, dok svoja djela pokušava skriti u masi drugih ljudi koji nemaju pretjerane veze s time.

Obilježje Hrvatske i BiH posebno je istaknuto u stavljanju navijača u prvi plan kao glavnog problema koji muči državu. Krajnje je licemjerno i nekorektno tako ih okarakterizirati.

Mnogo opasnije grupe od navijačkih sjede u parlamentima, saborima i predsjedničkim uredima istih zemalja i njihov huliganizam direktno utječe na živote svih nas. Materijalna šteta koju oni čine svjetlosnim godinama je ispred one koju učine navijači, a broj života koje su uzeli i ozljeda koje su oni prouzrokovali, navijači cijelog svijeta nikada neće nadmašiti.