Krešimir Tabak: Izazov je ostati hladne glave pred idolima našega vremena

Spomenuli smo u najavi da ste asistent na fakultetu, dosta radite s mladim ljudima. Iz iskustva koje imate, možete li nam reći postoji li kod mladih svijest o tome da se i sami mogu društveno angažirati oko stvari koje smatraju problematičnima?

- Dugo vrijedi uvjerenje koje kaže da čovjek uči oponašanjem. Ta je tvrdnja primjenjiva za sve prostore i sva vremena pa i za našu društvenu stvarnost. Mladost u pravilu redovito internalizira postojeće društvene modele i u njima pronalazi motivaciju za vlastito djelovanje.

Budući da se današnji upravljeni svijet predstavlja kao nešto što nema alternativu, jasno je zašto su rijetki oni koji se usude promišljati i djelovati drugačije. Kao odgovorne za takvo stanje vidim sve odgojne i obrazovne zajednice i institucije koje podržavaju i reproduciraju osrednjost.

Bez uzora i živih primjera racionalnih autoriteta teško je očekivati pomak. Mladi se ljudi oblikuju u skladu s onima koji ih in-formiraju. Velika se većina utopi u konceptima koji dominiraju, a to se uglavnom svede na život bez zamjeranja. U iznimno manjem opsegu, nađu se i pojedinci koji mjere nekim drugim mjerilima i kao takvi ne samo da čine razliku nego i stvaraju prostor za nadu.

Erich Fromm na jednom mjestu kaže kako je čovjek onoliko živ koliko je produktivan. Imamo li kao društvo, u političkom smislu, dovoljno produktivnosti ili nas ipak u većoj mjeri prati neka vrsta apatije?

- Politika u užem smislu samo je jedno polje u životnom totalitetu, dimenzija koja je po prirodi najmoćnija i potencijalno najefikasnija, ali ne i najvažnija. U našem društvu politika je nažalost redovito u prvom planu, desetljećima ista lica s istim narativima i s neznatnom produktivnošću. Umjesto da kreira preduvjete za kvalitetan život, kod nas se politika pretvorila u kočnicu spontanosti i kao takva onemogućava razvoj drugih životnih dimenzija.

Zbog neispunjenja svoje svrhe, našu ukupnu svakodnevicu čini siromašnom. Kao učinak imamo teška emocionalna stanja od kojih dominiraju tjeskoba i paranoja, ili jednostavnije kazano kriza identiteta. Spomenuli ste Fromma. Upravo je on za identitet rekao da ga ne može biti tamo gdje nema autentične vlastitosti. Mi možemo dodati da autentične vlastitosti ne može biti tamo gdje su gotovo svi međuljudski odnosi zasnovani na, blago rečeno, manifestaciji superiornosti.

Moglo bi se zaključiti da generalno nemamo dovoljno interesa za političke procese. Ipak, ako pogledamo članke i komentare na Internet portalima možemo uočiti mnoštvo prigovora i iskaza nezadovoljstava iz kojih se može iščitati da je stanje u zemlji izrazito loše. Kako objasniti takav nerazmjer?

- Još od Sokrata u svijetu znanosti iznimno je bitno stvari nazvati pravim imenom, što Vi lijepo radite i što ovaj razgovor uistinu čini ugodnim. Fenomen koji ste spomenuli najbolji je pokazatelj kako smo se i mi, iako u mnogočemu kasnimo za razvijenim zemljama, po ovom pitanju utopili u globalizacijski trend modernog kvijetizma.

Riječ je o unutarnjoj emigraciji u kojoj od dnevne rutine i svakodnevnog beznađa umorni junak na Facebooku manifestira vlastitu frustraciju zbog nekog događaja ili političke odluke. Mnogo bi se više postiglo kad bi se ta energija, pogotovo udružena s energijama istomišljenika, usmjerila na konkretan cilj u stvarnom svijetu. Budući da za realnu akciju treba napustiti sferu komoditeta, akteri se najčešće zadovolje dvoznamenkastim brojem lajkova na objavi.

Odnos morala i politike uvijek je bio nezaobilazna tema. Ako sagledamo trenutnu situaciju u svijetu, postavlja se pitanje jesu li moralna načela u politici danas na kušnji?

U Poslanici Rimljanima sveti Pavao kaže kako bi jaki trebali nositi slabosti slabih, a ne sebi ugađati. Vrijednosno jednaku ideju imamo i kod suvremenog liberalnog mislitelja Johna Rawlsa, koji je „velom neznanja" pokazao kako bi o svim pitanjima trebalo odlučivati iz pozicije slabijega. Stvarna svjetska pozornica potpuno je drugačija.

Ukratko: pohlepa svijet pokreće, a batina ga održava. To je dnevna istina naših dana, a nauk svetog Pavla i Rawlsove ideje malen su lampion koji je zbog blještavila Moći, slabo, ali za neke još uvijek vidljivo i značajno svjetlo.

Kako gledate na odnos morala i politike u Bosni i Hercegovini?

Pojave koje su u normalnom svijetu istoznačnice, kod nas su suprotnice. Od prvih filozofsko-političkih spisa, etika i politika činile su jedinstvo, odnosno politiku u širem smislu. Ono što je za pojedinca etika, to je za zajednicu politika, tvrdio je Aristotel. Do razdvajanja u pojmovnom smislu došlo je u novom vijeku s Machiavellijevim i Hobbesovim političkim nazorima. Upravo tim novovjekovnim kategorijama možemo mjeriti političku stvarnost Bosne i Hercegovine, kao jedne pretpolitičke zajednice.

Naše društvo po brojnim je detaljima usporedivo s Hobbesovim prirodnim stanjem u kojem beskompromisno dominiraju oni što su jači i stanjem gdje je moral nepoznata kategorija. Kod nas je to izraženo kako u međupartnerskim odnosima na višim razinama vlasti, tako i u odnosu političkih predstavnika prema onima koji su ih birali. To je nešto što mi ne gledamo na hrvatskom kanalu, ali od početka ovog stoljeća tome svjedočimo uživo.

Ako se osvrnemo na nedavno održane Opće izbore, a posebno na izbor hrvatskog člana Predsjedništva, možemo li reći da je i BiH u stanju duboke moralne krize?

O Željku Komšiću i njegovu izboru moglo bi se mnogo kazati, a u moralnom pogledu on se najbolje uklapa u okvir koji je njemački književnik Robert Musil označio izrazom „čovjek bez svojstava". Međutim, to je samo jedna strana problema, druga i mnogo veća leži u politici hrvatskih predstavnika, koji nalikuju na onanirajuće homunculuse.

Od 2006. kada smo imali prvi nelegitman izbor člana Predsjedništva do dana današnjega naša svakodnevica je ispunjena lažnim optimizmom. Nikako ne uspijevamo doživjeti opipljiv rezultat. Sve što primijetimo je simulirana borba za kanal na hrvatskom jeziku, izmjenu Izbornog zakona i treći entitet. Za to vrijeme, uvelike je vidljiv odlazak ljudi koji bi mogli biti istinski nositelji i promicatelji kulture života. To su stvarni problemi o kojima treba razgovarati i koje treba rješavati.

Poštovani Krešimire, hvala Vam na izdvojenom vremenu, imate li za kraj poruku slušateljima, a posebno mladim ljudima?

- Kroz cijeli naš razgovor referirao sam se na velika imena iz svijeta filozofije i književnosti. Iako je ovo završno pitanje prilika da na trenutak budem originalan, ostat ću dosljedan u eklekticizmu i sa slušateljima podijeliti jednu misao Maxa Webera.

U tom duhu, posebno ću studenticama i studentima humanističkih i društvenih znanosti poželjeti da asimiliraju znanje i iskustvo stečeno na studiju, ostanu hladne glave pred idolima našega vremena i ako se pokaže nužnim da budu spremni boriti se protiv vladajuće struje.

Svi zajedno trebamo shvatiti da je uvjerenje po kojemu ovakav svijet nema alternativu proizvod onih koji lagodno žive na račun tuđe nevolje. Alternativa postoji, a pred mladima je izazov i imperativ da je pronađu.

HSPF.info