Ispovijest jednog hrvatskog kuhara u Njemačkoj

'Šefica gladna novca me tjerala da radim juhu od pokvarenog krumpira'.

Kako napraviti goveđu juhu bez mesa? Mi ne znamo, ne zna ni naš sugovornik, ali zna njegova bivša šefica. Riječ je o samo jednoj postaji na njegovom putu do posla kojim je konačno zadovoljan. A do njega je prošao doista svašta. Evo njegove priče.

'Došao sam u Njemačku na zimu 2012. godine raditi kao kuhar u jednom malom restoranu u selu blizu Frankfurta. U početku je sve bilo sve novo i zanimljivo. Počeo sam se lagano navikavati na druge ljude i drugi mentalitet. Bilo je vrlo neobično u početku, pogotovo kad vidiš da susjedi pričaju dva sata na zidiću koji dijeli njihove vrtove, a ni jedan neće drugoga pozvati na kavu, kao što je to običaj kod nas. Znači, drže odstojanje i čuvaju svoju privatnost.

Plaća je počela kasniti pa je našao posao kod Balkanca

Tu sam radio skoro godinu dana i par mjeseci. Spletom okolnosti posao je počeo opadati, što je automatski rezultiralo kašnjenjem plaće, a zadnjih mjeseci skoro je i nisam dobivao. To me prisilo na otkaz. Usprkos tome, uspio sam naći posao kod tipičnog Balkanca (ponašanjem i razmišljanjem iz doba Jugoslavije) u kojeg sam ostao točno 10 dana da si mogu platiti put. Uvjeti su bili takvi da se nije moglo normalno živjeti ni raditi. Iskustva drugih ljudi koji su tu radili je da dio plaće dobiješ, a ostalo - kad dođe dođe.

Šefica ugrožavala zdravlje gostiju i radnika

Nakon toga sam našao posao u Bayernu, u jednom obiteljskom hotelu kojemu je vlasnik Nijemac, a njegova žena je Hrvatica. Pomislim - ajde super, napokon normalni uvjeti za rad i redovita plaća, ali onda otkrijem drugu stranu medalje. Naime, naša Hrvatica, osim što je gladna novca k'o siromasi kruha, tjerala nas je da u kuhinji štedimo na sve moguće načine, dovodeći u pitanje kvalitetu jela i zdravlje gostiju i nas radnika. Npr. skuhani krumpir počeo je već lagano biti zelen od starosti, ali on je njoj idealan za napraviti juhu od njega. Ili, kako napraviti goveđu juhu bez grama mesa.

Ali i to se dalo izdržati, sve dok nije počeo njen mobing i psiho igre, tko će više izdržati. Jedini stres je pravila ona. Vrhunac je kad čuješ od kolega koji su tu već duže vrijeme, kad Nijemac kaze Nijemcu da je u njegovoj kuhinji kao u doba Hitlera.

Radio 14-15 sati dnevno bez pauze

Uz pomoć interneta i upornosti nađem posao u Nidersachsenu, u jednom hotelu sa 4+ zvjezdice, dobro rangiranom na njemačkim listama hotela. I kad pomislim da ne može gore od ovoga što je bilo tamo, tek otkrijem što je pakao u gastronomskom smislu. Osim što radiš po 14-15 sati dnevno, čak i bez pauze , osjeti se razlika tretiranja od nadležnih jer si stranac. Što se tiče radnika, svako malo netko dođe i otiđe, a pogotovo Nijemci, jer nitko nije bio pošteđen torture šefa kuhinje.

I tu, preko kolega s kojim sam se malo bolje sprijateljio, uspijem naći posao u Nordrhein-Westfalen, u restoranu s dobrim vlasnikom i odličnim radnim uvjetima, gdje nemam problema zbog toga što sam stranac ili zato što ne znam dobro jezik.

Poruka svima koji dolaze u Njemačku: novac ne pada s neba niti ga možete naći na ulici. Njemačka možda nije kao prije, ali se i dalje može lijepo živjeti ako ste vrijedni i niste rastrošni.'

croexpress.eu