'Dragi striček klaun, hvala ti, zbog tebe na operaciju idem pjevajući...'
Luftići i lopte svih oblika, kantice i lopatice za pijesak, pištolji na vodu te, ako mama i tata baš inzistiraju, krema za zaštitu od sunca pa narukvice na napuhavanje za one nešto slabije plivače. Većini se djece ovih dana život vrti oko ovih predmeta. Praznici su, vrijeme je igre, zabave, sunca i mora.
Ali ne i za one klince koji su u ovo najtoplije i najveselije doba godine - u bolnici. Njihova su stvarnost, pomislili bi, bolnički krevet, strogi odmor, infuzije i terapija.
No, ima i u bolnici razloga za veselje, uvjerili smo se pri posjeti odjela pedijatrije na zagrebačkom Rebru i splitskom KBC-u. Otišli smo tamo u djeci najdraže doba dana - ono kada im dolaze klaunovi doktori, ekipa iz Crvenih nosova koja brine da u bolnici nikada ne bude dosadno. U Zagrebu ulazimo prvo u sobu sedmogodišnjaka Nemanje.
Pande i opera
Protagonistice ovog “haranja” po bolnici su klaun-doktorice Ica Mrvica i Pandolina. Obje imaju supermoći. Ica se može smijati toliko jako da joj se vide apsolutno svi zubi, dok je Pandolina iznimno ponosna na svoju vještinu podučavanja opernog pjevanja. Nažalost, podučava samo pande. A jednu nosi i na svojem ruksaku.
Ica i Pandolina zapinju u okviru vrata prilikom ulaska u Nemanjinu sobu, pa im mališan priskače u pomoć. Nemanja sjedi mami u krilu i oduševljen je performansom ovih neobičnih umjetnica. Ali, nisu svi njihovi fanovi.
- Imam seku koja vas se boji - kaže im, pa mu Pandolina izvodi trik u kojem mu iz jednog crvenog nosa stvara dva - jednog za njega, jednog za seku.
- Okej, a kako se ovo dogodilo - ne da se zbuniti mali Nemanja.
- Pa, kad si ti čaroban! - odgovaraju mu djevojke pa ga, da bi ga uvjerile, zamole da puhne. On puhne, a njih “veliki vjetar” odnese iz njegove sobe.
- Ma, nije u bolnici tako loše. Ja sam s njim cijeli dan, a u sobi mu je bila i jedna curica s kojom se stvarno, kako bi se reklo, ‘skompao’ - kaže nam Nemanjina mama Slađana.
Razonoda je klincima otići do igraonice, koja je odlično opremljena, ili se poigrati u parku. A tu su i neizbježni mobiteli i tableti - priča nam mama, koja je oduševljena radom Crvenih nosova.
Već smo se s njima susreli pet ili šest puta. Prvi put su došli svirati i pjevati, drugi put su mi posolili sendvič. Tu smo se jako smijali - prisjeća se, pa dodaje da je njihov pristup “razonoda i za velike, a pogotovo za male”.
U sobu devetogodišnjeg Petra klaunice također jedva ulaze - ovoga puta jer se pod toliko cakli da su uvjerene da je cijela prostorija zapravo bazen s jednim otokom - krevetom na kojem sjedi Petar.
Ipak uspijevaju prevladati strah pa kreću bacati fore, a dječaka pitaju bi li htio da mu svojim čarobnim štapićem operu uši. Njemu ta ideja nije baš nešto i ne odustaje od odbijanja brzinskog pranja iako Ica i Pandolina peru uši jedna drugoj, pa čak i Petrovoj mami. Cure su ipak na vrijeme shvatile zašto je bio toliko tvrdoglav - on je baš iza uha čuvao dva crvena nosa! Jednog će dati manjem bratu, koji “doma živcira tatu”, objasnio je i dodao da su mlađem braci omiljene aktivnosti čupanje i grickanje ukućana.
- Pa, tvoj je mlađi braco onda kao morski pas - zaključile su klaunice doktorice.
Igraonica i sladoled
S Petrom smo kasnije nešto i ozbiljnije porazgovarali, pa nam je otkrio da se veseli odlasku na more u kolovozu. Nije mu, kaže, dosadno - u sobi je imao i djevojčicu od dvije i pol godine, pa su skupa gledali crtiće. U igraonici još nije bio jer je u bolnicu stigao tek dan prije nego smo ga obišli. Na kraju hodnika u svojoj je sobi vedre klaunice dočekala i djevojčica Petra, koja je baš završila prvi razred. - Gledam crtiće, a s prijateljicom sam se igrala i u parku. Jele smo i sladoled. Jednom su nam bile i tete pričalice - otkrila nam je.
Veseli obilazak popratila je i glavna sestra pedijatrijskog odjela Antonija Marić.
Klaunovi doktori su tradicionalno kod nas cijele godine, a pogotovo su važni u ovom ljetnom periodu kada je većina djece na moru, a neki od njih u bolnici. To im značajno smanjuje stres, skrate im se bolnički dani i pomogne im se da se lakše nose s bolešću - kaže nam sestra, pa dodaje da u vrijeme dok traje školska godina u njihovoj bolnici postoji i škola, tako da oni koji su dugo tu ne gube razred, nego mogu pohađati nastavu ako im zdravlje to dopušta.