Razgovor sa Ivom Raičem, basom klape Nostalgija

nostalgija

...jedne od najdugovječnijih hrvatskih klapa, klape „Nostalgija" koja će ove godine i nastupiti na neumskoj smotri.


Raič će ove godine, osim voditeljskog angažmana sa najpoznatijim Zagvožđaninom, Vedranom Mlikotom, nastupiti sa svojom klapom, te zahvaljujući znanju i iskustvu koje posjeduje, odigrati i ulogu umjetničkog direktora smotre. Zbog svega navedenog, a prvenstveno činjenice da se radi o, po mnogima, najboljem hrvatskom basu, zamolili smo Raiča za kratak razgovor.

Odmah na početku s neba pa u rebra. Zanimalo nas je, kako se dogodila ljubav između jednog Hercegovca i dalmatinske pisme. „Pa bilo je logičnije da pjevamo klapsku pjesmu nego crnačku duhovnu glazbu", našalio se naš sugovornik nakon čega nam objašnjava kako se sve zapravo „otkotrljalo" iz akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić", u kojemu je Raič pjevao sa kolegama s kojima će nešto kasnije pokrenuti i klapu. Kada su zborske i privatne obveze postale preozbiljne, ekipa studenata/pjevača se morala odlučiti, hoće li se „okaniti" pjevanja ili će krenuti u drugom glazbenom smjeru. Susret sa maestrom Dinkom Fiom, nekadašnjim voditeljem zbora I.G. Kovačić te, već u to vrijeme, voditeljem pojedinih klapa, presudio je. Uhodani zborski glasovi, sada su nastavili svoju glazbenu egzistenciju u okviru klapskog višeglasja. I tako već trideset godina, pod kišobranom klape „Nostalgija".

Zanimljivo, u prvoj postavi ove klape pjevao je samo jedan Dalmatinac. Inače, zbog činjenice da je osnovana i egzistira u Zagrebu, „Nostalgija" je bila jedina klapa izvan Dalmacije. Time se, zamislite, još jedino mogla pohvaliti klapa „Mostar" , dok su se tek nešto kasnije pojavile klape i u Istri te ostalim dijelovima Hrvatske pa i BiH. Zahvaljujući prednostima globalizacije, danas klapsko pjevanje njeguje čak i jedno domorodačko pleme sa Novog Zelanda, Samoanci koji su svojim lanjskim nastupom na Omiškom festivalu klapa potvrdili ozbiljnost svojih namjera kada je riječ o ljubavi prema dalmatinskoj pismi.

Od jednog Dalmatinca u klapi, do današnje cijele dalmatinske postave sa adresom u Zagrebu te širenja višeglasja svijetom, prošlo je trideset godina. Svojih nostalgičnih tri desetljeća pjevanja i druženja, Nostalgija će obilježiti 26. listopada ove godine u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski.
Sa popularnošću opada kvaliteta

Ivu Raiča, inače po vokaciji, grafičkog dizajnera i slikara, pitali smo i što misli o današnjoj popularnoj klapskoj glazbi, kako je mediji krstiše, dalmatinskoj šansoni. „Ma to nema veze sa šansonom, da se radi o šansoni, onda bi to bilo nešto dobro; ovo što danas imamo je obična pop glazba, a što je nešto popularnije, to je kvaliteta niža." Raič pritom argumentira svoj stav činjenicom da se prave klapske pjesme, izašle sa festivala od prije trideset i više godina, i danas pjevaju, dok se rijetko koja suvremena „pop-klapska" pjesma u stanju održati bar pet godina. „To je dnevno potrošna roba, nekad su pjesme pisali pisci, danas stihopisci ili stihoklepci".

Malo o Neumu da ti pojem

Iako bi, vjerujemo Ivo Raič, imao još štošta za nadodati kada je riječ o „Nostalgiji", ali i o današnjem stanju na domaćoj estradnoj sceni kojoj je pjevanje zapravo samo izlika za pojavu pod svjetlom reflektora; došlo je vrijeme da kormilo ugodnog razgovora u kišnom Neumu, okrenemo u drugom smjeru. Zanimalo nas je što naš sugovornik iz svoje umjetničke, ali i perspektive čovjeka koji je proputovao svijeta, ima za reći o gradu iz kojeg potječe i kojemu se stalno vraća, ali i o gradu koji se, već šest godina zahvaljujući jednom entuzijastu može pohvaliti sve boljom smotrom klapa.

Krenuli smo brutalno, da bi druženje okončali puni nostalgije i optimizma.
„Neumu je zadan smrtni udarac prevelikom apartmanizacijom i lakom zaradom koju ona donosi" - smatra Raič koji naglašava kako nije stručnjak za pitanja turizma, no ipak primjećuje kako bi trebalo povećati nivo i standarde ponude kako bi se Neum izdigao na veće turističke grane; za to ipak, treba utjecati na mnoge stvari. Počevši od mentaliteta, politike, pa do onog najpotrebnijeg, otvaranja vrata mlađima i stručnijima od onih koje imamo danas.

A jedan od takvih je i Mario Soldo, pokretač i kotač smotre klapa u Neumu, ali i većine događanja koja se odvijaju u ovom gradu. „Soldo je blagodat ovog grada", ukratko komentira njegov rad, bas već legendarne „Nostalgije", dodajući kako bi upravo ovakve mlade ljude trebalo podržati; na zadovoljstvo sviju, a i kako bi već danas otvorili vrata onima koji će ih jednom trebati naslijediti. „Mario Soldo je osnivanjem klapa i smotre klapa u Neumu popularizirao ovaj glazbeni pravac u našem kraju, i time učinio ono što se ni ja nisam usudio kada je riječ o Neumu".
A Neum je, nastavlja Raič, netradicionalna klapska sredina, no i sredina koja je zbog svog geografskog položaja, između ostalog, bila i pod utjecajem dalmatinske pisme; zato, dok god potičemo mlade ljude poput spomenutog Maria Solde, biti će i smotre klapa, ali i drugih pozitivnih pomaka za ovaj grad.

Tako naš razgovor koji je započeo suncem, odvijao se uz kišu i orkanske udare juga, ipak ispraćaju zrake sunca, ali i optimizam kada je riječ o budućnosti.
A svoju budućnost, Ivo Raič, grafički dizajner snažnog basa kojim već više od trideset godina upotpunjava nadaleko prepoznatljiv zvuk klape „Nostalgija", vidi baš u Neumu, i to ribareći malom barčicom, te njegujući, već zasađene smokve i masline na svom Radežu kojemu se stalno vraća i na kojem očito, ako Bog da, namjerava ostariti.