FOTO/VIDEO  Legendarni Dubrovački trubadur Lući: Teško da će se ikada više dogoditi nešto tako veliko kao Dubrovački trubaduri

Naravno, odmah smo dogovorili intervju za sutra. Intervju smo odradili u njegovom kafeu Libertina koji je kultno okupljalište dubrovačkih gospara i svojevrstan muzej jednoga od najpoznatijih gradova  svijeta.

Hoćete li nam reći kako su nastali Dubrovački trubaduri?

Dubrovački trubaduri osnovani su 1961. godine. Počeli smo svirati u restoranu Jadran, kod samostana Svete Klarise, a prethodno se našlo nas nekoliko koji smo išli u glazbenu školu. Skupili smo se kao klapa,  većinom smo bili djeca iz radničkih obitelji, i nismo bili dovoljno bogati da se školujemo, te smo polako počeli svirati. Par godina smo svirali u tom restoranu Jadran. To su bili veliki spektakli i nešto najljepše što je ikada bilo, i što će ikada će biti u Dubrovniku, ali i u bivšoj državi u kojoj smo živjeli.

Tko vam je u stvari dao ime glazbenom sastavu koji je kasnije postao brand čitave bivše države, pa i puno šire od toga?

Tu gdje smo svirali i radili, dolazili su novinari iz svih krajeva te bivše države, i nakon toga smo polako počeli ići na turneje. U to vrijeme jedan novinar iz zagrebačkog Vjesnika koji danas više ne postoji rekao je" Ovi sviraju kao pravi trubaduri". I sa tim smo uzeli ime Dubrovački trubaduri.

Kako je to sve skupa fukcioniralo?

Đelo Jusić je bio voditelj svega toga i mi smo vremenom postali nešto najveće što je teško ponovljivo. Ja i dalje sviram, slušam i pratim modne trendove, ali to zaista više jednostavno nije ponovljivo. Nas su slušali i gledali i u vašem Mostaru, pa se neki stariji čitatelji možda i sjete naših svirki i nastupa. Ono što je najvažnije jeste to da smo mi sami sve to napravili, od same ideje, glazbe, aranžmana, teksta pa do tog cijelog štimunga. Đelo je pisao glazbu, ali mi smo to usavršavali, te glasovne stvari. Danas često mi dolaze mladi ljudi sa svih strana svijeta sa pitanjem: Kako ste vi to onda svirali, otkuda vam uopće te glazbene ideje? Ali to je sve poteklo iz ovog grada jer svi smo bili u njemu rođeni, i teško da će se ikada više dogoditi nešto tako veliko kao Dubrovački trubaduri.

Napravili smo zaista velike stvari. Išli smo po svijetu, po svim kontinentima i svuda smo bili izvrsno primljeni. To je veličanstveno i neopisivo i ovaj razgovor je prekratak da bi se mogle objasniti neke lijepe stvari iz tog vremena. Danas mi ljudi dolaze naši ljudi iz Amerike, Kanade, Australije, Rusije, Austrije, Njemačke i otkuda sve ne.

Hej Lući kako si? Dobro sam. Znaš li ti mene? Ja ljude osjetim onako po glasu, ali se ne mogu sjetiti baš svakoga. Onda oni meni pokazuju slike kada smo bili u zemljama gdje oni žive, pa se ja prisjetim toga.

Da li ste mogli zamilsiti da ćete dostići te visine kada ste se okupili i počeli svirati?

Mi smo zamišljali to, kako ne. Mi smo htjeli uspjeh i da idemo dalje. Mi smo se usavršavali, onda je bila druga tehnologija i drugi ljudi. Nije se tada moglo nekoga potplatiti da od ničega napraviš nešto. Mi smo morali svirati, pjevati i jednostavno biti dobri da bi došli do tog nekog vrha, i bez kvalitete se nije moglo ići dalje. Mi smo napravili zaista ogroman uspjeh i veliku karijeru?

Pamtite li neke velike nastupe?

Bili smo na Euroviziji, na svim festivalima koji su u to vrijeme nešto značili. Bili smo u inozemstvu po svim zemljama, i osvojili smo mnogo priznanja koje je sada teško nabrojati.

Kako ste vi sve to proživljavali i doživljavali?

Ja sam uz sviranje učio i usavršavao se. Htio sam da imam svoj instrument, da mi nitko ne može prodavati nešto što nije dobro. Htio sam sve naučiti i tako samo otišao u Sarajevo kod Kornelija Kovača koji je poznati glazbenik i kompozitor. Tamo smo osnovali i neku grupu koja je funkcionirala nekoliko mjeseci. Ja sam upisao fakultet kod profesora Aleksija Radana koji me je naučio dosta toga. Ja sam dnevno vježbao po 7-8 sati svoj instrumenat i samo to me interesiralo da o njemu sve naučim, i ta klasična glazba je jako teška. Jednostavno nema uspjeha bez velikog truda. Tako sam poslije završenog fakulteta ponovo došao u Dubrovnik i ponovo svirati sa Trubadurima.

Trubaduri su imali veliki broj hitova. Ima li neka pjesma koja je Vama posebno draga?

Ne mogu se to odlučiti. Tu je bilo predivnih pjesama, i teško, teško bi se tu mogao odlučiti. Slušam jednu pjesmu, pa drugu, pa desetu i sve su mi one drage na svoj način. Nisam nikada ni razmišljao o tome i ne mogu se jednostavno odlučiti po tom pitanju.

Dubrovačka glazbena scena u vrijeme Trubadura i sada. Da li se to može usporediti?

Teško. Bila su to druga vremena, sada je tehnologija izuzetno napredovala i puno je lakše biti glazbenik. Sada se neke naše pjesme prilagođavaju pomoću te tehnologije, a u ono vrijeme mi smo snimali na male magnetofone, dok je sada sve u digitalnoj tehnologiji. Ja sam bio u Americi i svirao tamo kada mi je sin bio na školovanju u Americi svirao sam na saksofonu, i sve je to snimljeno. Poslije toga sam htio ovdje isto to odsvirati ,ali nikada više nisam uspio. Prije je sve to bilo prirodnije. Ima i sada prirodne glazbe, ali je jednostavno puno toga umjetno. Tehnika sada dočara tu ljepotu koju smo mi prirodnim načinom davali.

Ipak teško da će ikada netko dostići vašu popularnost, ne samo u Dubovniku već i puno šire?

Dubrovnik je mali grad i teško da će se opet naći nešto takvo. Ima nekih ljudi, klapa i sastava, ali tu trebaju proći godine da se dogodi nešto. Mi smo valjda generacijski bili nadareni i to što se nama dogodilo dogodi se jednom u stoljeću, a kada će se to ponoviti tko to zna?

Imate li u planu održati neki koncert u skoro vrijeme?

Može se napraviti i sada koncert sa Trubadurima, ali to nije to. Otišli su nažalost veliki ljudi poput mog velikog prijatelja Marka Breškovića koji je bio stub i organizator Trubadura. Više sam u doba Trubadura vremena proveo sa njim nego sa svojom suprugom i djecom. Ja i sada sviram saksofon i flautu, te naravno pjevam i planiram napraviti solistički koncert u našem teatru samo za moje prijatelje bez ikakvih ulaznica. Dakle na taj koncert će moći ući samo moji prijatelji i to će im biti moj svojevrsni dar, ali i neko sjećanje na mene i moju glazbu.

Može li za kraj neka poruka našim čitateljima od glazbene legende?

Pozdravljam sve ljude u gradu Mostaru i cijeloj Hercegovini koja je zaista prekrsana.

Za kraj gospar Lući je obećao dolazak u Mostar, uz opasku da će to biti kada ga naša gospođa Ljerka s početka priče povede u centar Hercegovine, a mi se iskreno nadamo da će se to i dogoditi ubrzo.

HERCEGOVINA.info