Ljubavne veze koje su promijenile tok povijesti

1. Kleopatra i Marko Antonije

Egipatska vladarka Kleopatra VII zapamćena je po svojim moćima zavođenja i sposobnosti da sklopi vješte saveze, međutim, njeno konačno političko i romantično partnerstvo sa rimskim generalom Markom Antonijem dovelo je do smrti oba ljubavnika i kraja viševjekovne dinastije Ptolomeja kojoj je pripadala. Godine 41. p.n.e. Marko Antonije preuzeo je administraciju Rima u istočnim krajevima i pozvao Kleopatru da odgovara po optužbama da je pomagala njegove neprijatelje.

U nadi da će osvojiti Marka Antonija kako bi izbjegla kaznu, Kleopatra je stigla u veličanstvenoj riječnoj barci, obučena kao Venera, rimska boginja ljubavi. Opčinjeni general Antonije otpratio ju je nazad u Aleksandriju, obećavši joj da će štititi i Egipat i njenu krunu. Naredne godine, da bi dokazao svoju odanost, Antonije se oženio polusestrom svog suvladara Oktavijana, a Kleopatra mu rađa blizance, nastavivši da vlada sve većim i prosperitetnijim Egiptom.

Nekoliko godina kasnije, Antonije se vratio Kleopatri i njenog sina Cezariona, za kog se vjeruje da ga je dobila iz veze sa Julijem Cezarom, proglašava za Cezarovog nasljednika, što je dovelo do propagandnog rata sa žestokim Oktavijanom. On je tvrdio da je Marko Antonije pod Kleopatrinom kontrolom i da će prijestolnicu Rima premjestiti u Egipat.

Oktavijan je potom objavio Kleopatri rat i 31. godine p.n.e. porazio njene i Antonijeve snage u bici kod Akcijuma. Naredne godine je stigao do Aleksandrije i ponovo ih potukao, a Kleopatra se potom sakrila u mauzolej koji je napravila za sebe. Čuvši to, Marko Antonije je pomislio da je Kleopatra mrtva i izbo se mačem, a nakon njegove smrti je i sama Kleopatra izvršila samoubojstvo. Njena posljednja želja bila je da bude sahranjena pored Marka Antonija, ostavljajući za sobom Oktavijana da proslavi svoje osvajanje Egipta.

2. Henri VIII i Ana Bolen

Iako povjesničari priznaju da je kombinacija različitih faktora transformisala Englesku u protestantsku naciju, intenzivna ali prolazna veza kralja Henrija VIII sa mladom i karizmatičnom mladom ženom po imenu Ana Bolen jasno je uticala na događaje koji su prethodili službenoj reformi crkve. Do 1525. godine, odnosi srednjovječnog monarha i njegove supruge, pobožne katolkinje Katarine od Aragona, izblijedili su jer ona nije uspjela da mu podari muškog nasljednika.

Njegovo oko palo je na Anu, lukavu i lijepu udavaču, čiji je otac bio ambiciozni vitez i diplomata. Znajući kraljevu sklonost ka ženama, Ana je odbijala da bude zavedena dok joj ne bude obećan brak, zbog čega je kralj Henri 1527. godine otišao kod Pape Klementa VII i zamolio ga da poništi njegov brak sa Katarinom, što je odbijeno u skladu sa običajima crkve. Ohrabren savjetnicima koji su kritikovali papstvo, on se tajno oženio Anom, 1533, prekršivši pravila rimokatoličke crkve i ubrzo nakon toga sebe imenovao za poglavara Crkve Engleske.

Kako ni druga kraljica nije mogla da mu podari muške nasljednike koje je očajnički želio, kralj je 1536. godine uhitio Anu i lažno je optuživši za vještičarenje, incest i preljubu odrubio joj glavu. Jedanaest dana nakon toga oženio se Džejn Sejmur, trećom od šest žena koliko ih je za života imao. U desetljećima koje su uslijedile, pitanja vezana za zvaničnu državnu vjeru nastavila su da slabe kraljevstvo, sve dok na vlast nije došla Henrijeva i Anina kćerka Elizabeta I, za vrijeme čije vladavine je uspostavljena engleska protestantska crkva.

3. Pjer i Marija Kiri

Kada se Marija Sklodovska udala za Pjera Kirija 1895. godine, par je stupio u partnerstvo koje će im u narednim godinama donijeti međunarodni ugled i utjecaj na generacije naučnika. Marija je rođena u Varšavi 1867. godine a diplomu iz fizičkih nauka i matematike stekla je na Univerzitetu Sorbona u Parizu.

Osam godina starijeg Pjera Kirija, poznatog francuskog fizičara i kemičara, upoznala je 1894. godine, a par koji su odmah povezali zajednički interesi vjenčao se godinu dana kasnije. Zaintrigirana slučajnim otkrićem radioaktivnosti fizičara Anrija Bekerela 1896. godine, Marija je počela da istražuje uranijumske zrake, a uskoro joj se pridružio i Pjer. 1898, godinu dana nakon rođenja njihove kćerke Irene, bračni par Kiri otkrio je polonijum (nazvan po Marijinoj domovini) i radijum. Par je 1903. godine podelio Nobelovu nagradu sa Bekerelom za naučna dostignuća u ispitivanju radioaktivnosti. Godinu dana nakon toga, Marija je rodila drugu kćerku, a Pjer dobio mjesto na katedri za fiziku na Sorboni.

Dvije godine kasnije, žureći na posao, Pjer je poginuo u prometnoj nesreći u Parizu, a Marija je nastavila rad, postavši prva žena profesor na univerziteru na kom je studirala. Marija Kiri preminula je 1934. godine od leukemije prouzrokovane višedesetljetnom izlaganju radioaktivnim materijalima, a njena kćerka Irena nastavila je obiteljsku tradiciju, podijelivši sa svojim suprugom Nobelovu nagradu 1935. godine za njihovo otkriće vještačke radioaktivnosti.

4. Car Nikolaj II i Aleksandra Fjodorovna

Kćerka Velikog vojvode od Hasena i Rajne Ludviga IV, Alisa Viktorija Elena Luiza Beatris, kasnije poznata kao Aleksandra Fjodorovna, odbacila je ugovoreni brak sa svojim rođakom princom Albertom Viktorom nakon što se kao tinejdžerka 1889. zaljubila u Nikolaja, nasljednika ruskog prijestola. Opčinjen princezom, Nikolaj je ubijedio svog bolesnog oca da pristane na savez, pa se tako par vjenčao u studenom 1894, samo par nedjelja nakon smrti cara i krunisanja Nikolaja II.

Iako se tragično završio, njihov brak je bio sretan i strastven i izrodili su tri kćerke i jednog sina, Alekseja. Mladi princ naslijedio je hemofiliju od majke koja je bila nositelj ove bolesti, a par je, plašeći se da će izgubiti sina, počeo da se oslanja na kontroverznog ludog svećenika Grigorija Raspućina čiji su tretmani hipnoze navodno usporavali krvarenje kod dječaka. Raspućinov politički utjecaj nad carem i caricom slabio je povjerenje javnosti u dinastiju Romanov, što je u neku ruku doprinijelo njihovom svrgavanju u Listopadskoj revoluciji 1917. godine.

Nikolaj, Aleksandra i njihova djeca ubijeni su 16. lipnja 1918. godine po naređenju lidera boljševika Vladimira Lenjina. Ova romansa kraljevskog para indirektno je otvorila novo, krvavo poglavlje u povijesti Rusije.

5. Mildred i Ričard Laving

Ričard Laving, bijelac, upoznao je Mildred Džeter, djevojku afričkog i indijanskog porijekla, kad su bili tinejdžeri i ubrzo su se zaljubili jedno u drugo. U lipnju 1958, par je otišao iz Virdžinije, gdje su zakoni zabranjivali brakove među pripadnicima različite rase, u Vašington gdje su se vjenčali.

Pet nedjelja kasnije, policajci su usred noći zakucali na vrata i upitali 24 godine starog Ričarda šta radi s njom u krevetu, na što im je on pokazao vjenčani list. Uhićeni i optuženi za izvanbračnu zajednicu koja je protiv mira i dostojanstva Komonvelta, bračni par Laving je osuđen na godinu dana zatvora ili 25 godina izgnanstva iz matične države.

Par se preselio u Vašington gdje su živjeli pet godina i imali troje djece. Kako su obitelj i prijatelji počeli da im nedostaju, oni su 1963. godine kontaktirali državnog tužitelja Roberta F. Kenedija, koji ih je uputio na Uniju za građanske slobode.

Odvjetnici volonteri odmah su preuzeli predmet koji je dospio čak do Vrhovnog suda, gdje je 1967. donesena jednoglasna odluka da je zabrana miješanih brakova u Virdžiniji i petnaest drugih država neustavna. Ričard Laving poginuo je u prometnoj nesreći 1975. godine, a Mildred je ostala da živi u njihovoj kući u Virdžiniji sve do smrti 2008. godine.