Tko sam ja zapravo?

homoseksualci, egaliziranje istospolnih zajednica
Međutim, postoje ljudi s dubokim osjećajima krivnje, s nevjerojatno velikim strahovima, s dubokim osjećajima manje vrijednosti i mnogim drugim teškim duševnim „poremećajima". Mislimo li zaista da su oni tako od Boga stvoreni i željeni? Što ako se takvi problemi, pa uključujući i homoseksualne sklonosti, stječu nakon rođenja? Imaju li onda veze s Božjom voljom? Osobno poznajem više osoba koje su tu sklonost zadobile nakon što su ih seksualno zlostavljale osobe istog spola. U slučajevima teškog grijeha zlostavljanja, nikako nije aktivan Duh Sveti, već zloduh, pa nije teško zaključiti otkud takva sklonost dolazi i kako je možemo nazvati. Bilo kako bilo, homoseksualci ne zaslužuju našu osudu, već naše razumijevanje i pomoć. Po onome prije rečenom, veliki dio te pomoći trebali bi dobiti u Crkvi. Možda će netko jednog dana provjeriti što se danas uči na studijima teologije i kako se osposobljuju svećenički kandidati, pa će shvatiti da se nešto treba iz temelja promijeniti ako želimo da nam svećenici uistinu budu DUŠEBRIŽNICI. Bez ozbiljnog studija molitve, demonologije, evangelizacije i bez potrebne praktične nastave, naši će dušebrižnici i dalje biti poput onih navedenih u ovom svjedočanstvu. I zbog toga ih ni najmanje ne možemo kriviti
Tko sam ja zapravo?

Često mi kroz misli prođu stihovi pjesme: „Ja pjevam i radostan sam, ali me boli biti ja..." Dosta se dobro mogu naći u toj rečenici jer sam svjestan da barem dio moje radosti proizlazi iz činjenice da imam veliku tajnu, a ta je da me privlači isti spol. Takvo privlačenje osjećam još od djetinjstva. Sjećam se da sam volio gledati neke serije upravo zbog zgodnih mišićavih muškaraca koji su u njima glumili. Odabrao sam jednog i maštao o njemu svake večeri prije spavanja i jedva čekao da se pojave novi nastavci te moje omiljene serije.

Kad sam sa svojih osamnaest godina na katoličkom seminaru prvi put ušao u molitvu u kojoj sam se nalazio „u Božjem naručju", shvatio sam da se moj veliki problem može jedino putem molitve riješiti ili barem ublažiti.

Prihvatio sam svoju homoseksualnost kao križ koji je povjeren baš meni kako bih i ja na svoj način nadopunio Kristove patnje.

„Ono što mene teško rani, drugog jedva okrzne". Na tu rečenicu sam naišao dok sam nedavno prelistavao neku knjigu. Ta rečenica me se, kao i ona na početku moga svjedočanstva, veoma dojmila jer uistinu je točno da „sam teško ranjen", ali sam također svjestan da je On tu ranu povio i da ju liječi.

Već godinama nosim taj križ, nekada više, a nekada manje strpljivo. Budem i ljut jer se često puta osamljujem budući da se tada osjećam sigurno od mogućih zavodnika i mirno jer ne mogu intimno pogriješiti.

Ali unatoč mojim „mjerama opreza", jednom sam ipak pogriješio i to u trenutku velike slabosti kad mi je u obitelji umrla jako bliska osoba koja me bezuvjetno voljela (koliko je to čovjeku moguće) i bila mi veliki oslonac, iako nije znala za moju tajnu. Vrata moje duše koja sam dobro zaključao i zabarikadirao, pa su bila poput protuprovalnih, naglo su počela popuštati pa su već dva tjedna nakon smrti te bliske osobe popustila i pretvorila se u vrata od papira.

Taj oženjeni muškarac, koji me dvije godine pokušavao zavesti, nije više imao problema s ulaženjem u moj svijet i to baš u onaj dio gdje sam najnježniji, u moju intimu. Nisam imao snage za borbu protiv njega jer je razočaranje zbog smrti ujaka bilo preveliko. Nisam mogao ni moliti kao inače a zavodnik je, koji vjerojatno nije ni slutio što mi se dogodilo, postajao sve dosjetljiviji, lukaviji i sve me jače zavodio. Tada sam pomislio: „Zašto ne?" i pristao na večernji izlazak s njim, i to dva puta. Govorio sam mu: „Oženjen si i imaš ženu i djecu i ovo nije u redu", ali to kao da ga je još više poticalo da krene u konačni osvajački pohod na mene. Jedne večeri smo se samo dodirivali, a druge večeri smo bili malo više intimni, iako ne sasvim. Sve se odigravalo u njegovu autu na parkiralištu.

Meni se sve to nije svidjelo i samo su se potvrdile moje sumnje od ranije pa sam prekinuo susrete i komunikaciju s njim, osim povremene poslovne komunikacije koja je morala postojati. On je želio da se stalno viđamo, ali ja sam odlučno odgovorio da ne dolazi u obzir, jer glas moje savjesti je postajao sve jači.

Nisam išao na ispovijed gotovo godinu dana nakon toga jer me bilo sram reći svećeniku što sam napravio, ali i dalje sam dolazio na sv. mise nedjeljom i slušao propovjedi. Teško mi je bilo otići na ispovijed i zato što sam bio razočaran trojicom svećenika koji su znali za moju tajnu, ali nisu pokazivali neko posebno zanimanje za to, ili su bili prebačeni u neku daleku župu i prestao sam s njima kontaktirati. Iako, u tom razdoblju, nisam išao na pričest, ponekad sam meditirao po predlošku za kršćansku meditaciju i to me osnaživalo za svakodnevicu.

U to vrijeme me nazvala prijateljica ateist koja je živjela u drugom gradu i rekla mi da je bila na ispovjedi nakon deset godina neispovijedanja. To mi je bio znak da i ja odem, te da je ta moja godina neispovijedanja ipak puno manje od njenih deset.

Tog popodneva sam se, nakon godinu dana, ispovjedio i sve ispričao do tada meni nepoznatom svećeniku. On je pokazao razumijevanje za moj problem i čak smo se dogovorili za razgovor, ali kad je konačno došlo do tog razgovora, rekao mi je da je stvar moje opće kulture hoću li ga nakon ispovjedi opterećivati sa svojim problemima ili ne.

Ta njegova izjava mi je samo ponovno pojasnila da sam na Božjem dlanu, a ne na ljudskom, i da je upravo to moja najveća sigurnost.

Nekoliko mjeseci nakon toga mi je kolegica s posla, onako usput, počela pričati o tome da povremeno ode kod jednog svećenika u gradu, koji ima vremena za razgovor s vjernicima i da on razgovara i moli sa svakim. Odlučio sam posjetiti tog svećenika, što uopće nije bilo teško jer se ispostavilo da je to župnik župe u koju idem posljednje dvije godine. Došao sam u vrijeme ispovijedi, a on mi je u ispovjedaonici sam predložio termin za poseban razgovor, tako da nisam morao ni pitati. Na razgovoru me strpljivo slušao gotovo sat vremena jer je i on imao pitanja za mene. Nakon toga je za mene molio. Zaključio sam da je i njemu homoseksualnost dosta nepoznata, ali veliki je molitelj pa neznanje nije puno smetalo.

Pričao sam tom svećeniku i o jednom kolegi s posla za kojeg sam uvjeren da ima istu sklonost kao i ja, iako glumi da je nekakva muškarčina. Čak mislim da me i povremeno pokušava zavesti, iako ja to sve ignoriram i pravim se da ništa ne primjećujem i da mi ništa nije jasno, a tako ću i nastaviti, jer sam siguran da me njegova (lažna) ljubav nikako ne bi mogla ispuniti i da se ne može usporediti s Ljubavlju Boga Oca.

Iako sam se distancirao od tog kolege, ipak ga nekada svjesno promatram i maštam o njemu, kao i o bilo kojem drugom zgodnom muškarcu koji prođe pored mene. Najteže je ljeti jer tada su svi dosta oskudno odjeveni, pogotovo na plažama i kupalištima.

Bog je želio da budem stvoren ovakav, iz nekog svog razloga, a na meni je da koliko je moguće otkrijem iz kojeg i da i dalje koračam Njegovim putem.