Ručak u Hercegovini: Ima li išta kašikon(m)?

Prošli put smo se bavili doručkom u Hercegovini.

Ovaj put smo stigli do ručka. Ručak je središnji dio dana u Hercegovini koji, dok si dijete, zna izazvati velike polemike (i suze), a kada odrasteš, znaš da je ručak u tvojoj kući neprocjenjivo blago. U Hercegovini se ručak jede u terminu od podne do 16 h. Najčešći ručak u Hercegovini je čorba. Čorba je hrana, narodni lijek i rješenje za svaku bolest. Uz rakiju. Čorbu ne voliš dok si dijete (pogotovo raštiku) i zavoliš je za vrijeme fakulteta (jer bolonjez i pire krompir iz menze ne možeš više vidjeti ni nacrtane). Ljubav prema čorbi se razvija sa zrelošću. Dođeš u taj dio života kad se počneš držati one da si ono što jedeš i da ne želiš više biti hamburger.

Čorba je univerzalni naziv za varivo od mesa i povrća koji se jede žlicom. U najpoznatije čorbe u Hercegovini spadaju one od raštike, prase (poriluka), graha, mahuna, preškog (svježeg) kupusa, kiselog kupusa, ge(r)šla (ječma), biže (graška) te ona od krompira i povrća poznatija kao gulaš. Juha npr. nije čorba. Najčešća rečenica za juhu je ta da ona liječi, pa bilo temperaturu, umor, depresiju ili jeger-colu. Juha dođe kao cement koji obloži stjenke želudca, tj. ako si pojeo juhe, kasnije možeš jesti štogod želiš i nećeš imati problema sa zdravljem.

Kada si hercegovačko dijete, čorba za ručak najčešće predstavlja traumu. Nema smisla i ne želiš je jesti, nešto se kreće po tanjuru što ne možeš identificirati i ti bi radije jeo eurokrem i kruh. Ali mater te tjera. Pa je to red suza, pola kašike čorbe, pa lomiš kruh po stolu, pa plačeš bez suza, pa mater prijeti da nema čokolade dok bar pola ne pojedeš, pa govoriš da ćeš povratiti na što mater završi priču već ranije spomenutim presedanom: ‘Pojedi pa onda povrati!'

Sva ova situacija se promjeni za 180 stupnjeva nakon faksa. Hranu u menzi i fast foodovima više ne možeš smisliti i sve bi dao za tanjur materinih mahuna. Tada zapravo u velike većine i krene zdrava prehrana. I to je najbolji način jer vlastitim odlukama shvatiš da je mater bila u pravu i da si se džabe krivio (herc. plakao). Ali život je takav. Ne priznajemo ništa što nećemo osjetiti na vlastitoj koži.

Što se tiče čorba u Hercegovini, dijele se prema načinu pripreme, odnosno one koje se pripremaju postupnim dodavanjem i pirjanjem sastojaka i one gdje se najčešće svi sastojci sastave skupa u posudu za kuhanje i tako kuhaju do kraja. U prvu skupinu spadaju čorbe od svježeg kupusa, mahuna, graška te gulaš. Rade se tako da se na masti pirjaju sljedeći sastojci: crveni luk, mrkva, češnjak, glavno povrće po kojem je dobila ime, svježe meso i krompir, dodaju se začini, podlije se vodom te se tako kuhaju do kraja. U drugu skupinu spadaju čorbe od raštike, prase, gešla, graha te kiselog kupusa. Ove čorbe se prave sa suhim mesom, koje je potrebno ranije otkuhati u vodi te se kasnije doda navedeno glavno povrće i krompir (osim kod kiselog kupusa) te začini pa se sve kuha do kraja. Najčešće vrste mesa su suha svinjetina te suha ovčetina za gešlo. Moj osobni izbor je više prva skupina čorba jer su gušće i hranjivije, dok ne izbjegavam ni ove iz druge skupine (osim kiselog kupusa). Pogotovo volim čorbe kad se ljeti kuhaju na veliko za razna slavlja i na vanjskom ognjištu. Te imaju posebnu draž.

Preporuka svima onima koji ne jedu čorbe da ih krenu jesti. Em su zdrave, em mogu biti jako ukusne, naravno ako razvijemo naviku jedenja istih. Tipa kad sam prvi put probala paradajz, bio mi je nešto najbezveznije što postoji. Sada ne mogu ljeto zamisliti bez njega, a čak ih i zimi tražim u cherry verziji. Plus mater se mučila da bi nas nahranila. Bio bi grijeh ne pojesti bar jedan tanjur iz zahvalnosti.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!

25.10.2018 u 10:24