Priča o Imoćaninu koji je otišao u Njemačku kako bi prehranio obitelj: ‘Djeca rastu, a sve to prolazi bez mene…’

U Hrvatskoj danas gotovo da nema osobe u čijoj obitelji, posljednjih...

..nekoliko godina, netko nije morao odseliti iz zemlje kako bi osigurao egzistenciju sebi i svojim bližnjima, piše DW. Jedan od njih je i Andrej Puljiz (43), Imoćanin koji 15 godina sa suprugom Vjeranom Idžaković Puljiz (40) živi u Rijeci. Imaju dvoje djece, Luciju (2) i Lovru (11), a da bi njegova obitelj preživjela, prije godinu dana Andrej je morao napustiti svoj dom, ženu i djecu i kruh potražiti u Njemačkoj.

Po struci je električar i u početku je radio na stavljanju solarnih panela na privatnim kućama za hrvatsku tvrtku registriranu u Njemačkoj. No, nakon kratkog vremena počeo je dominirati, kako kaže, "hrvatski način rada", malverzacije i zgrtanje novca preko leđa naivnih radnika. Sad radi samo za Nijemce, radi poslove električara i zaposlen je u tvrci koja iznajmljuje radnike drugim tvrtkama, sukladno njihovim potrebama.

"Dnevno radim osam do devet sati, s pauzom, ali trenutačno radim i po 11 sati dnevno jer to zahtijeva posao. Prekovremeni rad mi se isplati jer te sate mogu iskoristiti za plaćeni odmor i to svakih mjesec, mjesec i pol dana, a sjajno mi dođu da odem kući i budem malo s obitelji. Zadovoljan sam i primanjima, tvrtka mi osigurava i kvalitetan smještaj koji je uvijek blizu mjesta na kojem radimo. Osim toga, kad idem kući, plaćaju mi putnu kartu. Najteže mi pada odvojeni život od Vjerane i djece. Djeca rastu, a sve to prolazi bez mene. Jednom sam se dan uoči polaska u Njemačku rasplakao, baš mi je bilo teško, iako stalno mislim da će mi s vremenom biti lakše od njih se odvojiti.

Teško mi je bilo ostaviti malenu Luciju, a i Lovri sam sad najpotrebniji jer je u godinama kad mu treba otac da ga pomalo uvodi u život. On jedva čeka kad ću doći, kad ću ga nazvati pa onda pričamo o njegovim temama, često su trivijalne, ali mi je važno da mi želi reći sve što mu je važno", govori Andrej s tugom u glasu kad spominje djecu i suprugu Vjeranu, piše Deutsche Welle.

Kad se vrati na posao, trebaju mu dva-tri dana da se mentalno vrati u Njemačku, ali baci se na rad, to ga zaokupi i svu tugu i nedostajanje makne od sebe. Dani brže prođu kad radi. Puno im je lakše otkad se ne plaća roaming pa se, prema potrebi, čuju i nekoliko puta dnevno bez velikih troškova.



S kolegama s posla puno priča o obitelji, sad je na baušteli na kojoj su mahom ljudi iz Hrvatske i zemalja s područja bivše Jugoslavije. Većina ih je gore bez obitelji, svi su otišli iz istih razloga - trulih sistema u svojim državama, besparice i nemogućnosti da na poslu zarade kruh sebi i svojoj djeci.
Vjerana Idžaković Puljiz je Riječanka, ekonomistica po struci koja je devet godina radila kao medicinska sestra i primala plaću za srednju stručnu spremu. I baš kad je razmišljala kako bi joj bilo bolje da kao medicinska sestra radi u Njemačkoj i da se svi odsele, s visokom stručnom spremom je pronašla posao u klinici u kojoj radi i danas i zadovoljna je statusom i plaćom koju ima. No, njezina plaća od 6.500 kuna nije im dovoljna da prežive jer imaju stambeni kredit kojemu je mjesečna rata 5.000 kuna.

Dok je Andrej imao posao u Rijeci, nekako su to uspijevali skrpati, ali kad više nije radio, nisu imali od čega živjeti kad bi platili ratu kredita.

"Kad sam ostala sama s djecom bilo me je pomalo strah. Ranije nikad nisam mislila da ćemo se Andrej i ja dovesti u situaciju da moramo živjeti odvojeno. U 14 godina braka, dok on nije otišao, mislim da nije bilo 10 dana u komadu da smo nas dvoje bili razdvojeni. Sve smo radili skupa i baš volimo biti zajedno. Kad je otišao, u našoj 15-oj godini braka, bilo mi je grozno, ali znam zašto je otišao i da nam je sad zbog toga, u materijalnom smislu, bolje", naglašava Vjerana.

"Najteže mi je navečer kad legnem djecu i ostanem sama jer onda razmišljam što bih da je Andrej pored mene. Skupa smo lijegali i skupa se ustajali i sad odjednom toga više nema. U tim mislima zaspem, sutra se probudim, nastojim sve to zaboraviti, posvetim se obavezama i idem dalje. Živim za te dane kad se on vrati kući, to vrijeme onda provedemo kvalitetno i u neku ruku mi se čini da kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme otkad živimo razdvojeno. Kad dođe nastojimo iskoristiti svaki trenutak, posvetiti se i sebi i djeci, otići nekamo zajedno", priča Vjerana.

"Lucija je još mala i ne razumije toliko što se zbiva. No, kako raste i ona počinje shvaćati da tata nije doma. Imam dojam da nemaju velikih problema što tata nije ovdje, ali uvijek pitaju kad će zvati. Kad zazvoni telefon, Lucija trči i viče: "Tata zove, javi se!". Mislim da je važno to što se čuju telefonom svaki dan. I sama sam dijete koje je odrastalo bez oca jer je tata radio u Italiji, a mi smo bile doma s mamom. Vidim da sam odrasla u normalnu, sposobnu osobu pa računam da će tako biti i s mojom djecom", zaključila je Vjerana.

 

Tagovi: Njemačka
16.05.2018 u 11:11