Ona je tako prokleto mlada…

Nešto rjeđe nailazimo na veze u kojima su muškarci puno mlađi od žena, ali i takve veze postoje i opstoje.

Godine ne bi smjele biti prepreka ljubavi, kazat će mnogi. Ipak, u stvarnosti se često iskristaliziraju nepremostive razllike među bračnim partnerima upravo zbog generacijskog jaza.

Postoje brojni primjeri uspješnih i neuspješnih veza u kojima je razlika u godinama preko deset i više. Mi donosimo iskustvo djevojke čija je veza krenula prema bračnom putu, a koju muče brojna pitanja o budućnosti uz starijeg muškarca.
Dvadesetogodišnja djevojka iz Mostara, koja iz razumljivih razloga želi ostati anonimna, ispričala nam je svoje iskustvo o vezi sa starijim muškarcem.


„Davida sam upoznala jednog petka u noćnom klubu. Obično bih petkom izlazila u čoporu s frendicama iz razreda, ali je večer bila kišovita i hladna te su sve cure iz ekipe odustale od izlaska, osim moje najbolje prijateljice.


Nas dvije smo bile odlučne dobro se provesti. Smijale smo se, plesale i ispijale votku s borovnicom. Oko nas su se motali nekakvi balavci, s jednim sam čak i zaplesala. I baš tada ugledah njegove oči, promatrao me oslonjen o šank. Automatski sam prestala plesati s bezimenim dječakom i opsesivno sam počela hvatati svaki njegov pogled...zatim smješak...i onda mi je prišao.


Rekao mi je da se zove David. Rekao mi je da mu je dosadno jer mu je ekipa večeras neraspoložena. Rekao je da mu djelujem kao jedina svjetlost u tami ove noći. I pozvao me na ples uz neki narodnjački sentiš za koji je kazao da mu čak i loša pjesma godi kada je u mom društvu.
Već sutra smo bili na kavi. Iznenadio se kada je čuo da mi je tek 17 godina. Mislio je da sam starija. I ja sam mislila da je on mlađi, ali mi nije smetalo što je navršio 31 godinu.


Rekao je da možemo biti samo prijatelji. Već na sljedećem izlasku sam bila u njegovom stanu, u njegovom krevetu.

Sada, tri godine poslije, on me još uvijek voli. Zaprosio me. Onako, opušteno. Iskrice nisu frcale i svijet nije zastao na trenutak. Ipak sam odgovorila - da.


Roditelji su prihvatili. Prijatelji su nas prihvatili. Sve je lijepo, samo ja nisam sigurna jesam li dobro odlučila. Hoću li zaista provesti život s jedinim muškarcem u svom životu? Hoću li uspjeti završiti faks u braku? Hoće li poštivati moju želju da ne rodim dok ne diplomiram, a to je još minimum četiri godine? Hoće li čekati na obitelj do svoje 38 godine? I hoće li on s 38 i dalje biti čovjek koji će moći pratiti korak s djevojkom od dvadeset i nešto?


I najvažnije... volim li ja njega ili mi je godila pažnja nekoga tko je od mene toliko više znao, vidio i proživio?
Rekla sam DA, vrijeme će pokazati je li to bio pravi potez.

 

Revija.in