Ne pada mi napamet dizati kredit da bih platila krizmu svoje kćeri. To nije svadba

Svibanj je već tradicionalno mjesec kada dobar dio hrvatske djece ide na prvu pričest ili krizmu.

Ne pada mi napamet dizati kredit da bih platila krizmu svoje kćeri. To nije svadba

Riječ je o važnom koraku u duhovnom razvoju djece, koji je dobio zapanjujuće materijalističke okvire. Svoju iskustvo ispričala je jedna mama iz Zagreba.

Autor : Zadovoljna.hr

Nisam ni znala što me čeka kada me moja najstarija kćer Jana obavijestila na početku osmog razreda da će se ovoga proljeća krizmati. Odmah me pitala bi li joj moja najbolja prijateljica Maja bila kuma, što me oduševilo.

Maja nije samo moja najbolja prijateljica nego i osoba u koju imam apsolutno povjerenje. Ona je ta koja je uskakala kad je moje cure trebalo pokupiti u vrtiću ili iz škole, a ja i suprug smo zaglavili na poslu. Ona se s njima igrala u parku, sjedila na njihovim čajankama, te ih slušala kada su imale problema u školi.

Baš sam bila ponosna na svoju Janu. Ona zna da ju Maja voli, ali da radi honorarno, i da joj trenutne financijske mogućnosti ne dozvoljavaju velike poklone, što mnogi očekuju od svojih kuma za krizmu. Rekla sam joj da ne traži nikakve darove od nje, na što se pomalo uvrijedila.

Joj, mama naravno da je ništa neću tražiti od nje. Što mi je važnije, kuma koja će mi kupiti skupi poklon, i koju ću vidjeti jednom godišnje, ili osoba na koju ću se moći osloniti cijeli život?

Moram priznati da sam malo zasuzila nakon toga u privatnosti svoje sobe. Svaki se roditelj pita je li radi dobar posao, pruža li djetetu sve što treba i kudi samog sebe kad zbog preopterećenosti poslom mora naručiti pizzu jer nema vremena za kuhanje. Kad čujem ovakva odrasla promišljanja iz usta svoje bebice, sretna sam jer znam da smo nešto ipak napravili kako treba.

Rezervacija restorana za proslavu

Maja je, naravno, pristala na kumstvo. Iskreno, zaboravila sam na cijelu priču do ožujka ove godine kad mi je Jana u razgovoru spomenula da je mama njezine prijateljice Katarine iz razreda rezervirala jedan zagrebački restoran za proslavu krizme.

Cijeli restoran, uzviknula sam pomalo preglasno? Pa što oni rade krizmu ili svadbu? Jana mi je objasnila da je u njihovoj obitelji sakrament svete potvrde prilično važna stvar i da im dolazi dosta rodbine iz rodnog mjesta koji neće stati u stan.

Ja sam planirala napraviti ručak kod kuće, naručiti tortu, pozvati Janine bake i djedove, šačicu bliskih prijatelja i počastiti se u dobrom društvu, ali sad sam počela preispitivati svoje odluke. Pitala sam se jesam li podcijenila trud koji trebam ulagati u cijelu priču?

Raspitala sam se među drugim mamama i shvatila da proslave krizme u restoranima (sa stolicom od 35 eura naviše) nisu tako čudna pojava, kao ni ulaganje astronomskih sredstava koji su prikladniji za organizaciju svadbe, a ne krizme.

Nakon roditeljskog sastanka krajem ožujka, ostala sam pričati s jednom mamom iz Janinog razreda koja me je pitala gdje kupujemo haljinu za krizmu.

Kad se samo sjetim kako smo dobro prošli kad su išle na pričest i kad su nosile onu bijelu halju od crkve?, rekla je sa sjetom. Ispod nje se nije vidjelo što se nosi, i je li odjeća brendirana, dodala je.

Mi se spremamo u šoping sljedeći vikend, povjerila mi je i u razgovoru otkrila nekoliko imena trgovina hrvatskih dizajnera u kojima će vjerojatno kupiti haljinu. To su trgovine u koje se nisam usudila ni ući, a kamoli u njima kupovati. Naravno uz haljinu treba iskombinirati i torbicu, cipele i nakit.

Skupi mobiteli i motori kao dar

Moram priznati da me uhvatila panika jer sam počela uviđati da nemam novaca za takvu ekstravaganciju, i da nemam namjeru dići kredit zbog jednog religijskog obreda (koliko god on bio važan za duhovni put pojedinca).

Kad sam došla kući posjela sam Janu za stol u blagovaonici i pitala je kakvu bi željela haljinu.

Ono nešto što mogu nositi i poslije. Mislila sam neku crnu haljinu do koljena, vidjela sam jednu zgodnu u H&M-u, to si možemo priuštiti, zar ne? pitala me pomalo sa strahom.

Haljinu od nekoliko stotina kuna, za razliku od skupih dizajnerskih modela, smo si uistinu mogli priušititi. Odahnula sam na trenutak, a onda sam ju zamolila da mi ispriča planove njezinih cura za ovaj dan. Bila sam šokirana.

Većina djevojčica prije krizme imalo je dogovorenu manikuru, frizuru i depilaciju kod kozmetičarke. Od svojih kuma tražile su nove mobitele, zlatne ogrlice s medaljonom ili novce.

Dječak Ivan iz njezinog razreda tražio je kumstvo od daljeg rođaka iz Amerike, jer je znao da ima mnogo novaca i jer je želio motor. Motor!!!

Mi još uvijek otplaćujemo svoj obiteljski auto koji smo kupili kreditom na deset godina, hvala lijepo na pitanju.

Jana mi je rekla da ne mari za skupe poklone, dizajnerske haljine i proslavu u restoranu. Rekla mi je da se veseli našoj maloj obitelji na okupu. Tako sam ponosna na svoju djevojčicu. Pametnija je od svoje mame.

13.05.2017 u 12:21