Mostarac bez dlake na jeziku: Ukrali su moj Mostar...

...uzdahnula je i sa suzama u očima u istoj minuti poželjela vidjeti Stari Most ispod kojeg je nastala njena prva fotografija s prvom školskom ljubavi, samo minut poslije toga pomislila je na shopping u Hitu i Razvitku a nedugo nakon toga poželjela se napiti hladne Mostarske vode s jedne od obližnjih fontana...

Iako je tu nakon dvadeset i kusur godina pomislila je da će naći ono" Mostarsko" ali nakon par stotina metara koračajući gradom samo sparina je bila ta koja ju je vraćala u najljepše dane djetinjstva.
Nema Hita,nema Razvitka, neki nepoznati ljudi koračaju njenim ulicama i piju neku JANU koja je izgleda danas veća slast od one ljepotice s fontane na koju je pomislila čim je došla u Mostar.
Njene noge su se tresle dok je ulazila u svoju ulicu, ulicu Stjepana Radića,osjećala je i strast,i radoznalost,i sjetu... letjela su sjećanja njenim mislima ,zvukovi su odzvanjali u njenim ušima,a ispred sebe gotovo da je mogla dotaknuti prošlost.
Kamo klete sreće...
Gdje je stablo lipe koje je stajalo ovdje? Upitala je rodicu koja je zbunjeno odgovorila:
-Kakva lipa? Šta ja znam,draga moja?!
-Ali tu lipu je posadio moj otac i čika Sretan koji je bio predsjednik kućnog savjeta!(ljutito je kazala)
Nije se mogla pomiriti sa „tek"viđenim sitnicama koje su za nju bile ogromni šok!
Shvatila je da su sve one fotografije,one nove fotografije grada samo našminkani look koji je bio optička varka za sve željne oči rođenoga grada,prelijepoga Mostara..
Ušla je u svoju zgradu i počela je jecati.... Osjećala je težinu na grudima i ogroman nedostatak koji je ponijela s sobom u daleku tuđinu.
Lovrić,Marić,Dalipagić,Avraz...čitala je prezimena na poštanskim sandučićima i kroz suze govorila:
Nema mojih dragih susjeda! Nema....
Prekide je na trenutak svađa nekog mladog bračnog para koji je dopirao iz stana njene najbolje školske prijateljice koji su živjeli jedan nesretan život, iz stana tete Radmile je izašla neka mlada djevojka koja je samo prošla kraj njih,bez riječi,bez Dobar dan, i bez ono „MU" koje je često čula u svojoj zgradi od starih susjeda koji su se izrugivali nečijoj kulturi koja je tada zaista bila rijetka!
Prolazila je očima preko svega, a sjećanja su se gomilala koje u daljini zaista nije mogla ni zamisliti!

Razočarano je gledala u prljavi haustor ,a onda je svojoj rodici rekla: Vodi me bar kratko na „masandru" (terasu koja je inače bila od svih stanara) hoću da vidim šumu ispod Bijelog brijega, zelene površine koje se šire Omladinskom ulicom i onaj ćošak Hotel Mostara iz kojeg je svakog vikenda odzvanjao glas Željka Samarđića.....
Popele su se na peti sprat i umjesto onih tirkizno plavih vrata vidjele skupocjena blindo vrata iza kojih se krio stan od 120 kvadrata, u kojem je živio upravni član jedne stranke (saznavši drugi dan).
Svašta! Bože! To su bile jedine riječi koje je izustila!
Istrčala je iz zgrade,i sjela na zidić nasuprot njenog ulaza i počela da plače!
Ovo nije moj grad! Moja zgrada! Pa očekivala sam.....
U trenutku je prekinula rodica koja je snažno rekla: Očekuj neočekivano, rekla sam ti već preko skype-a!

-Ali Majo.......
-Znam,sve znam,suosjećam se,ali ogugla sam ,nastavila sam dalje!
Vozale su se gradom punih sat vremena, i gotovo ne prepoznavši neke dijelove grada , rekla je:
STANIIII! STANI!!!!
Damire,Damire.... Povikala je iz svog glasa ugledavši čovjeka koji je na semaforima ispred Mostarke čekao zeleno svijetlo!
Okrenuo se i potrčao prema autu,i drhtavim glasom izustio:
-Sanja dan te jebo!? Jesi to ti?
-Jok ti si! Čovječe ne mogu vjerovat'! Jaooo!
Sanja je nakon dvadeset i kusur godina,u potpuno drugačijem Mostaru s potpuno novim i nepoznatim ljudima vidjela ljubav svoga života s kojim je izgubila kontakt onoga dana kada je napustila svoj Mostar.
Tresli su se oboje, i Damir je nije ispuštao iz zagrljaja! Trajao je i trajao!
Opet je bila najsretnija žena,u zagrljaju najvoljenijeg muškarca u svome Mostaru...
Nedugo nakon toga prekinuo ih je glas djevojčice koja je zbunjeno gledala cijelu situaciju i rekla:
-Tata,ko' ti je to?
-Ovo je Sanja,srećo,moja školska prijateljica koju nisam vidio puno,puno vremena! Dođi da vas upoznam! (rekao je Damir)
-Djevojčica se primakla i svojim plavim očima pogledala u Sanju i rekla piskavim radosnim glasom:
-Ja sam Sanja i imam 10 godina!
-Sanja je sa suzama u očima pogledala Damir ,pa djevojčicu i rekla:
-Sanje su posebne,o njima se sanja,one se pamte a ti si ljubavi preslatka! I ja sam Sanja,samo malo veća!
Djevojčica je odjurila u školu nasuprot Mostarske a Damir je izustio:
Da!Dobila je ime po tebi! Sanjao sam te godinama,dozivao tvoj glas a sada imam svoju Sanju koja će me uvijek podsjećati na tebe,iako imam divnu suprugu koju volim svim srcem!
-Sanja je pokušavala sakriti suzne plave oči kosom koja je nespretno lepršala ...
-Ma Damir,život je čudo! Nisam ni sanjala da ću te sresti, i drago mi je da si dobro i da si svoj život sredio onako kako si htio...ja sam morala otići....a nisam se uspjela javiti!

Stavio je prst preko njenih usana i rekao:
-Pstttttt! Sanja! Dobro došla u Mostar,želim ti svu sreću!
Bio je i sretan i i tužan što je opet vidi i na briznu se izvukao rekavši: Moram da idem, aj' valjda se sretnemo pa možemo popiti kafu!
I nisu..... ko zna koliko će još godina proći do ponovnog susreta i ko zna hoće li ga opet uopće biti..
Sanja je tih dana u Mostaru hodala Avenijom,Feićevom... ne bi li srela nekoga od poznanika,susjeda....jer je uvijek šetajući sretala drage ljude, ali ovaj put ne!
Razočarano je koračala Mostarom,i poželjela je vratiti vrijeme samo na minut,dva...ali u prošlost je znala da se ne može vratiti ničim nego mislima...
Zurila je sa Starog mosta u zelenu Neretvu i patila za svojom pričom,svojim životom,svojim starim Mostarom!
Nedugo nakog toga sijela je sama u jednu baštu u starom gradu i naručila je kafu i Koktu kao nekada...a konobar je rekao: Voda?
Nasmijala se i uzvratila mu ljubaznim tonom: U ovom gradu se izmijenilo dosta toga, ali kafa i čaša vode s pogledom ostaju zauvijek tu!
Na sve načine je htjela dotaknuti dušu da okusi prošlost... hranom,mirisima, sjedenjem kraj Neretve....
Zaboravila je još samo jedno,a sada joj je palo na pamet!Kajsije na Rondou!
Uputila se pored Doma zdravlja ka Rondou i umjesto voćnjaka vidjela ogromnu zgradu ništa specijalnu u kojoj je bilo pola napuštenih lokala s kafićima iz koje su zurili mladi studenti većinom iz Bosne i Hrvatske!
Nasmiješila se, i bila je ipak sretna što nosi sjećanja u sebi koja na trenutke gotovo da može dotaknuti!
Sutradan je otišla! I po drugi put ostavila iza sebe samo sjećanja koja je povratila i strpala krišom u svoj skupocijeni kofer koji je odnijela daleko s sobom i tko zna kada će opet doći i natrpati ga tim velikim stvarima!
Shvatila je da je onaj Mostar,onaj stari Mostar uistinu nestao,i da je njen život u dalekoj tuđini gdje je ostvarila sve svoje djevojačke snove...a da li će opet doći, ne zna! Za sada ne govori, ne spominje, kao da se u sve razočarala a i jeste, jer joj je vlastita tetka drsko rekla:
- A šta si to molim te očekivala? Ako vam se ne sviđa vratite se tamo gdje vam je bolje!
I nije poenta jel' joj bolje, očekivala je zagrljene ljude, bučne Hotele iz kojih se orila muzika, očekivala je i Razvitak i Hit i Maderu, i fontane pa i onu Mostarsku kulturu koja se izgleda prenijela daleko u svijet!
Razočarana je! Jako! Ali pamti,sanja,piše...
Mostar je ipak njen!
Možda nekada opet! U nekom' drugom životu s onim starim,dobrim i posebnim ljudima koji su bili potpuno drugačiji!
Ah taj Mostar. Fališ i meni! Ali promijeniše te! Ubiše te u pojam! Napraviše od tebe političku kurvu koja se dijeli na pola i koju muze ko kad i kako hoće!
Žao mi te moj Mostaru, ali izdrži!
Možda se opet rodi generacija koja će te vratiti i učiniti starim,dobrim Mostarom!

Vaš Mostarac bez dlake na jeziku!

28.01.2018.

Mostarac bez dlake na jeziku