Iz Hercegovine, s ljubavlju: Provansa usred Hercegovine

Odrasla sam na romanima. Moj mozak je naviknut na pitoreskne krajeve, francuska sela i talijanske doline.

Čitajući sam putovala u krajeve koje nisam mogla posjetiti, slagala krajolike na svoj način i tako u mašti stvarala neke nove i ljepše svjetove. I vjerovala da je tamo negdje ljepše. Vjerovala da trebam odrasti, zaraditi novac i proputovati sve ono o čemu sam čitala. Vjerovala da su Francuzi i Talijani sretni jer ih je baš zapalo da žive u tako predivnim zemljama s tako prekrasnim krajolicima.Ti krajolici su bili moj bijeg od stvarnosti. U međuvremenu sam odrasla. Posjetila i Italiju i Francusku. I shvatila da ja ipak živim u najljepšoj zemlji na svijetu. Koja ima krajolike poput onih o kojima sam čitala dok sam odrastala. Jedan krajolik mi je posebno na duši. Ravno i Zavala. U jugoistočnoj Hercegovini. Provansa usred Hercegovine.

O Ravnom sam znala samo iz stiha tatine guslarske pjesme koju je ponavljao dok sam odrastala: "Selo Ravno već je zapaljeno...". Stihom se misli na mjesto odakle je započeo rat devedesetih. Skoro svi stanovnici su se bili razbježali, a kuće spaljene. Ali srce Ravnjaka je jače kucalo. Ubrzo nakon završetka rata, stanovnici su se počeli vraćati. I obnavljati svoje mjesto. Danas Ravno itekako ima što ponuditi. Nekad je Ravno bilo stanica poznatog vlaka Ćire koji je vozio kroz Bosnu i Hercegovinu. Danas, na mjestu stanice, postoji hotel Stanica, prekrasno mjesto za odmor i opuštanje. Još je bolja informacija da je Ravno udaljeno 20 minuta do mora. Po danu se može uživati u moru, a navečer uživati u pitoresknom hercegovačkom selu ispijajući najbolje hercegovačko vino i gledajući mjesečinu. Itekakva romantika.

Za ljubitelje baštine, topla preporuka je muzej u Zavali. Prekrasno mjesto za saznati sve o bogatoj prošlosti ovog kraja. Kako na primjer iz ovih krajeva potječe i jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika, isusovac Ruđer Bošković. Kako su iz ovih krajeva kretale prve bune protiv Turaka. Put muzeja nas vodi do Vjetrenice, jedne od dvije pećine u svijetu koja ima preko dvjesto različitih životinjskih i biljnih vrsta. Mjesto u kojem živi čovječja ribica, endemska vrsta koja još postoji samo još u Postojni, u Sloveniji. Ili možda kako smo se smrzavali u prvom dijelu pećine, iako je vani bio 31 stupanj Celzijusa te da bi, da smo došli zimi, mogli hodati u kratkim rukavima. Konstantna temperatura u daljem dijelu pećine je 11 stupnjeva Celzijusa. Ako uđete, možda sretnete vile, budući da je u prošlosti pronađen otisak koji ne pripada niti čovjeku niti životinji.

Naravno, ne smijete ostati gladni. Niti će domaćini to dopustiti. Ako ste za neke laganije vrste, onda predlažem platu od hercegovačkog pršuta i sireva, posluženo uz ravanjske uštipke. To nisu tradicionalni, dugi, tanki hercegovački uštipci. Ovi se prave s kvascem, a istiskuju se kroz kružno postavljen palac i kažiprst u vrelu masnoću te prže dok nisu zlatnožuti.

Od autohtonih jela bih izdvojila pirjan i ćeškek. Pirjan se sastoji od tri vrste mesa: govedine, sušene ovčetine i domaće kokoši. Ove tri vrste mesa se kuhaju u vodi, dok se ne počnu odvajati od kosti. Nakon toga se meso očisti od kostiju, ponovno stavi u lonac, prelije vodom te kuha najmanje još tri sata dok voda skoro ne ispari. Jede se toplo.

Ćeškek se sastoji od samo od pšenice i netovljenog janjeta. Pšenicu je potrebno dva puta oprati vrućom vodom te istući u visokoj posudi. U lonac bi se slagali slojevi pšenice i narezane janjetine te zalijevalo vodom te kuhalo do dvanaest sati. Ovo jelo bi se tradicionalno pravilo za Božić.

U Ravnom me oduševilo gostoprimstvo njegovih mještana. I ljubav mještana koju ulažu u razvoj svoga kraja. Ako budete prolazili ovim mjestom, sigurno će vas dočekati plavuša i crvenokosa koje vas uvode u Vjetrenicu. Ili ćete u gostionici sresti Dumu (lokalnog svećenika) i njegove prijatelje kako upravo ručaju. Ili gospođu Vesnu u muzeju kojoj će se sjajiti oči dok vam bude pričala povijest ovog kraja. Ili dvojicu šarmantnih muškaraca u Domu zdravlja, zbog kojih ćete zaboraviti da vas nešto možda boli. Ili Marka, koji vodi Stanicu sa strašću rijetko viđenom. Ili Ružicu. Nju ćete prepoznati po osmijehu. I očima poput Popovog polja. I srcu većem od Vjetrenice. Mala mjesta imaju dušu.

U međuvremenu sam odrasla. Posjetila i Italiju i Francusku. I shvatila da ja ipak živim u najljepšoj zemlji na svijetu. Koja ima krajolike poput onih o kojima sam čitala dok sam odrastala. Jedan krajolik mi je posebno na duši. Ravno i Zavala. U jugoistočnoj Hercegovini. Provansa usred Hercegovine.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!

 

Tagovi: Hercegovina Ravno
05.06.2018 u 19:24