Ivana Klarić: Ponos materin. Ćaćina ljubav.

Stvoren baš takav da u tvojim očima pronađe sav smiraj i more. Ljubavi, istine, sigurnosti i ljepote. Negdje sada, u jednom gradu i ulici u koju možda nikada nisi ni kročio.

Jedan je dan, jedne godine, rođena ona. Predana u materine ruke, najveći ponos svoga ćaće bila i ostala, već tada za tebe čuvana. Već tada stvarana da ti bude sve. Da njene ruke umiruju uzburkane dane i suze koje nepovratno kape. Ona koja se igrala skrivača, vozila utrke na biciklima i gradila kule od pjeska. Ona, znaš, već je tada bila tvoja žena. A on, malen i nespretan dječak koji je trčao za loptom u žaru igre, krvavih koljena u suton pratio dan, već je tada stvaran da tvojoj djeci bude tata.

Jednom. Kada odrastete. Kada svane dan da se oči susretnu. Negdje. Onako, slučajno, iako slučajno ne postoji. Jer je taj pogled već odavno zapisan u Njegovoj knjizi. Baš onoga dana kada je mater u ruke uzela njega prvi puta. Kada je nju na prsi stavila malenu i nemoćnu. Ponos materin. Ćaćina ljubav. Već je tada spremana da bude jednom ljubav tebi. I ti njoj. Dokle dišete. (I.K.)

Ivana Klarić